Naočale do 6 tisuća kuna dobivaju i u HEP-u i HAC-u

Tekst iz prošlog broja Večernjeg lista o apsurdnoj povlastici fakultetskih profesora koji su potrošili milijun i pol kuna kupujući na račun poreznih obveznika naočale skuplje od 3326 kuna izazvala je čitav niz reakcija čitatelja koji su prokazali i ostale nerealne povlastice u javnim tvrtkama. U redakciju nam se javila optičarka čiji su klijenti zaposlenici Hrvatske elektroprivrede i Hrvatskih autocesta.

– Kod mene dolaze zaposlenici HEP-a i HAC-a koji imaju pravo uzeti naočale kakve god žele do šest, odnosno pet tisuća kuna. Na to su imali pravo po pravilniku o zaštiti na radu na računalu. No klijenti su mi bili od terenskih radnika, koji nemaju veze s računalom, do administracije. Dobivali su čak povrat poreza na ruke – kaže optičarka napominjući da jedna velika i uspješna privatna tvrtka također plaća naočale zaposlenicima, ali najviše tri tisuće kuna.

Obveza plaćen pregled

Apsurd je u hrvatskom društvu da daje pravo građanima s visokim primanjima da na račun poreznih obveznika kupuju izuzetno skupe dodatke, a poluslijepe osobe same moraju plaćati nužno im pomagalo.

To potvrđuje jedna baka koja ogorčeno upozorava da njezina obitelj unuku, koji vidi samo 10 posto, svake godine plaća dvije tisuće kuna za stakla jer mu zdravstvo ne priznaje troškove. No za povlastice zaposlenika u javnim tvrtkama sindikalni predstavnici ne znaju i ističu da im to nije pravo iz kolektivnih ugovora već zakonska obveza poslodavca.

– To je pravo koje ne pripada svim zaposlenicima već samo onima koji su izloženi zračenju s računala. Pravilnik o sigurnosti i zaštiti zdravlja pri radu s računalom obvezuje poslodavca da plati zaposleniku pregled svake dvije godine, no neki poslodavci uopće ne brinu o tome i mislim da je to veći problem. Koliko ja znam u HEP-u imamo pogodnost, ali ne od šest tisuća kuna već od šesto kuna. Možda taj visoki iznos imaju neki na direktorskim pozicijama, ne znam – kaže Denis Geto iz HEP-a.

Mijat Stanić, sindikalni predstavnik iz HAC-a također ne zna koliki iznos pokriva njegova tvrtka, ali zna da imaju prava koja proizlaze iz spomenutog pravilnika.

– Znam da postoje procjene opasnosti na radu ovisno o tome koji posao radnik obavlja. Postoji pravilnik iz 2003. godine kojom je omogućena ta povlastica, no ne za svih i to se rijetko koristilo. Možda se time i pogodovalo ispod žita. Trebalo bi vidjet imena tko je kupovao – kaže Stanić koji je za to da se omogući radnicima kupnja, ali po normalnim cijenama.

Devijacije u pravima

Naglašava da u pravima zaposlenika postoje razne devijacije i smatra da takve stvari treba riješiti.

– Svakakve stvari tvrtke pokrivaju i troši se novac na nenužne stvari što onda posljedično utječe na cijene usluga. Može se pomoći, ali realno – poručuje Stanić.