Tog 7. listopada 1991. na hodnicima Banskih dvora vrvjelo je kao u košnici. Zakazan je sastanak na koji su, uz predsjednika Franju Tuđmana, pozvani predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić te ondašnji jugoslavenski premijer Ante Marković. Na radnom ručku u Svečanoj dvorani Banskih dvora, uz trojicu predsjednika, uz dulje ili kraće zadržavanje, bili su i ministar obrane Gojko Šušak i ministar informiranja Branko Salaj, predsjednikovi savjetnici akademik Slaven Barišić, Mario Nobilo i Vesna Škare Ožbolt, pročelnica Ureda predsjednika Zdravka Bušić, redatelj i direktor Hrvatske radiotelevizije Antun Vrdoljak te Stjepan Adanić, varaždinski gradonačelnik, koji će ubrzo biti imenovan pomoćnikom ministra obrane Republike Hrvatske i glavnim pregovaračem za odlazak JNA iz Hrvatske.
Ukratko, ondje se toga dana nalazio cijeli državni i vojni vrh nove hrvatske države u stvaranju, no istodobno u Zagrebu se još nalazila i kompletna vojna infrastruktura JNA koja je prijetila razaranjem glavnoga grada Hrvatske. Te su prijetnje i ostvarene nešto iza podneva, u trenutku dok je predsjednik iz svog kabineta telefonski razgovarao sa slovenskim kolegom Milanom Kučanom. Banske dvore zatresla je strahovita eksplozija.
Dogodilo se to u posljednjem tjednu tromjesečnog moratorija na odluke o samostalnosti i odcjepljenju Hrvatske, uvedenom pa i nametnutom kao posljednji pokušaj Europske zajednice da spasi Jugoslaviju, kada je postalo jasno da neovisne Hrvatske neće biti bez oružanog sukoba. Prema planu vrha JNA, Zagreb je trebao biti napadnut jugoslavenskom ratnom avijacijom u tri borbena leta, a uz sudjelovanje 70-80 aviona. No, nakon intervencije tadašnjeg hrvatskog premijera Franje Gregurića kod sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, da to “pokuša spriječiti svojim utjecajem u Beogradu”, odlučili su se “samo” na likvidaciju državnog vrha nove Hrvatske.
Iz beogradskog kruga admirala Branka Mamule koji je, iako u mirovini, svakodnevno dolazio na sastanke umirovljenih i aktivnih oficira JNA, rečeno je da Tuđman “mora otići milom ili silom, jer je to uvjet za prestanak krvoprolića i razrješenje jugoslavenske krize”. Dva dana prije atentata, vojni kontraobavještajci (KOS) od najbližeg suradnika premijera SFRJ Ante Markovića doznaju da će se on, putujući preko Mađarske, sastati s Franjom Tuđmanom u Zagrebu, gdje se nalazio cijeli državni i vojni vrh nove hrvatske države u stvaranju. Bila je to prilika koju su u Beogradu čekali.
Tijekom ponedjeljka 7. listopada na području Zagreba oglašeno je sedam zračnih uzbuna. Borbena skupina koja je iznenada napala Banske dvore, prema rekonstrukciji autora fotomonografije “Atentat na Hrvatsku”, koju potpisuju suradnici Memorijalnog centra profesori Josipa Maras Kraljević i Ilija Vučur, sastojala se od dva zrakoplova G-4 “super galeb” i dva MiG-a 21. Dan je bio sunčan i vedar, pa su odabrali smjerove napada tako da sunce ometa djelovanje hrvatske protuzračne obrane. Napad je izvršen iz dva smjera, a vjerojatnije je da su prvo djelovali “super galebovi” koji su na zadatak poletjeli s vojnog aerodroma Udbina, a zrakoplovi MiG-21 s aerodroma Bihać. Glavni posao odradio je jedan od “super galebova”.
Prva bomba eksplodirala je pet metara iznad krovišta dvorišne zgrade u Ulici T. Brezovačkog 6, a druga je eksplodirala u južnom dvorištu Banskih dvora. Razbijena su stakla na gotovo svim prozorima, a krila i žaluzine prozora izbijeni su iz ležišta. U gotovo svim prostorijama Banskih dvora, a posebno u Svečanoj dvorani udarni je val bombe znatno oštetio inventar, no trojica predsjednika izišla su neozlijeđena. No, zbog ubojitog djelovanja neprijateljskih zrakoplova smrtno je stradao civil M. M., dok je četvero civila ozlijeđeno. Na Banskim dvorima i susjednim okolnim zgradama nastala je šteta od približno 35 milijuna kuna (4,6 milijuna eura).
Sve spremno za evakuaciju
Danas je poznato da je vojni vrh JNA zamislio da će likvidacijom trojice predsjednika potpuno obezglaviti RH i očistiti državni vrh SFRJ te dovesti Srbe kao njihove zamjene. Računali su da će takva akcija, premda je riječ o atentatu, proći i u međunarodnoj zajednici, a nakon atentata planirali su vojni udar i vojnom silom okupirati Hrvatsku. Likvidacija državnog i političkog vrha RH sigurno bi dovela do krvavog obračuna Hrvata s JNA.
Hrvatska je Vlada inače bila pripremljena za evakuaciju, a ministri bi bili premješteni duž hrvatsko-slovenske granice. Već su bila određena alternativna mjesta u blizini dvorca Bežanec, gdje bi se u okolnim vikendicama tajno smjestili članovi Vlade. Neke hrvatske postrojbe već su imale pripremljene pričuvne položaje u Sloveniji, odakle bi se “ubacivale” u gerilski rat s neprijateljskom JNA. Sigurno je da bi se Hrvatska nastavila oružano suprotstavljati agresiji. No, slažu se svi u procjenama, sve bi bilo još znatno krvavije nego što je bilo. Iz priopćenja vrha JNA nakon atentata, kojim su odmah demantirali bilo kakvu organiziranu akciju protiv Tuđmana, Markovića i Mesića, dalo se iščitati da su naložili istragu kako bi vidjeli je li neki pojedinac pilot krenuo u neki osvetnički pohod, a iz Beograda tih su dana pristizale optužbe da su Hrvati sami podmetnuli eksploziv. No stvarna namjera bila je očita: likvidirati Markovića pa optužiti Hrvate da su ubili jugoslavenskog premijera (a i predsjednika Mesića), obezglaviti Hrvatsku ubojstvom Tuđmana te izvršiti vojni udar. No takav plan nije se ostvario.
S Titovim odlaskom sa životne i političke scene trebao je novi politički dogovor, međutim Slobodan Milošević odbijao je ideju i o federaciji i o konfederaciji, prisjeća se Stjepan Mesić, jedan od trojice predsjednika koji su prije 28 godina preživjeli atentat tek pukom igrom slučaja.
– Jedino ga je zanimalo ostvariti svoje političke ciljeve, a to su stvaranje velike, etnički čiste Srbije pa je pobunio Srbe u Hrvatskoj i naoružavao ih uz pomoć Armije. Odlazak u Beograd za mene je postao apsurd. U Banskim dvorima otvorio sam kabinet, Tuđman i ja svakodnevno smo komunicirali pa smo se nekoliko dana prije dogovorili da zovemo Antu Markovića da vidimo što ćemo dalje: da i dalje inzistiramo na konfederaciji ili da idemo na osamostaljenje. Željeli smo čuti što o tome misli Marković, koji je tako došao u Banske dvore – prisjeća se Stjepan Mesić i nastavlja:
– Dogodio se udar, jedna eksplozija pa druga eksplozija i silna prašina koja se podigla toliko da nismo vidjeli jedno drugo. Uhvatili smo se za ruke, nas trojica predsjednika i Zdravka Bušić, i tako smo kroz srušena vrata kabineta sišli u prizemlje i izišli pred Banske dvore. Ispostavilo se da je krater dvadesetak metara od nas – kaže Stjepan Mesić. U hodu su se dogovorili da svatko svojim automobilom dođe do skloništa, čiji je ulaz bio pokraj restorana “Dubravkin put”. Poslije su doznali da je koju minutu prije upravo na istome mjestu poginuo čovjek koji je radio na održavanju skloništa.
– Kad smo ušli, Zdravka Bušić upitala me još u šoku: “Mesiću, pa gdje ste vi bili nakon udara?”, “Pa tebe sam za ruku držao”, rekao sam joj. Potom smo u skloništu održali sastanak na kojem smo zaključili da se sazove Sabor i da se proglasi samostalnost, Ante Marković trebao je obići sve međunarodne institucije u Beču, a ja sam dobio zadatak da iz tih stopa odem u zemlje Beneluxa i zatražim međunarodno priznanje Hrvatske. Samo sam uspio javiti ženi da mi pošalje veš i četkicu za zube, odletio sam u Francusku, Belgiju i Luksemburg. Dobio sam načelne pristanke lidera tih zemalja da će nas, ako se situacija bude tako razvijala, priznati, ali da će to ipak biti u dogovoru europskih zemalja – kaže Mesić.
I, zaista, već sutradan, 8. listopada 1991., u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici Sabor je jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državno-pravnih veza Republike Hrvatske s Jugoslavijom. Tim činom Hrvatska postaje neovisna država te pokreće proces svoga međunarodnog priznanja. Nacrt povijesne Odluke priredio je Vladimir Šeks, u to vrijeme potpredsjednik Sabora, koji se za Večernji list prisjetio atmosfere s povijesne sjednice Sabora.
– Svi smo bili pod strahovitim dojmom jučerašnjeg raketiranja i tog plana kojim se jednim udarcem željelo ubiti državno vodstvo Hrvatske. Napetost na sjednici mogla se rezati nožem. Šapatom se komentiralo da svaki čas mogu zagrmjeti bombe i... nema nas više. Domljan, koji je vodio prvi dio sjednice, neprekidno je požurivao zastupnike želeći da se sjednica završi u jednom danu – kaže Vladimir Šeks. Da nije bilo atentata, bi li Sabor svejedno proglasio neovisnost? Sjednica Sabora, kaže taj svjedok vremena, bila je pripremana za 8. listopada, raketiranje je samo ubrzalo nezaustavljivi povijesni proces. Taj se dan od 2002. u Hrvatskoj obilježava kao Dan neovisnosti.
Kaznena prijava za napad
Napad na Banske dvore dugi je niz godina bio (i ostao) zločin bez kazne. Tek u prosincu 2017. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, 26 godina nakon raketiranja Banskih dvora, kazneno je prijavilo šestoricu pripadnika bivše JNA koje sumnjiči da su planirali, organizirali i izvršili napad na Banske dvore, a tereti ih za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ubojstvo u pokušaju visokih državnih predstavnika.
Među njima su i nekadašnji general bivše JNA i zapovjednik Ratnog zrakoplovstva u 5. armijskoj oblasti Ljubomir Bajić, koji je izdao zapovijed za napad, i Slobodan Jeremić, nekadašnji djelatnik komande Ratnog zrakoplovstva, koji je planirao napad.
Tih dana potvrdio je srbijanskim medijima da je upravo on zapovjedio bombardiranje Banskih dvora 1991. godine.
– Ja sam prisegnuo državi u kojoj sam živio da ću je braniti i štititi njen teritorijalni integritet i ustavni poredak, osobno sam smatrao da imam prava uraditi što sam uradio – rekao je tada Bajić za N1 pa zanijekao da će se odazvati pravosuđu Hrvatske. – Mogu se odazvati samo svojoj domovini i svom narodu – kazao je.
No koji narod svojim smatra Davor L., negdašnji pilot MiG-a koji se danas krije u Južnoafričkoj Republici, inače hrvatski državljanin iz Požege?
>> Pogledajte i ovaj video: Znaju li građani što se slavi 8. listopada?
Pisci ovakvih clanaka trebaju konacno rscistiti - jesu li u pitanju bombe ili rakete. MIG-21 je to vrijeme nosio nevodjene rakete S-24, sa kojima se takav cilj nije mogao pogoditi, G-4 je nosio nevodjene bombe i mora bi prici u neposrednu blizinu banskih dvora, da bi izveo takav pogodak.