U Bibliji stoji da je na početku svijeta bio kaos i pomutnja, a upravo takvim se može nazvati i trenutačno stanje na Bliskom istoku. A odgovor na pitanje hoće li Sjedinjene Američke Države vojnim udarima na Siriju dodatno zakomplicirati situaciju u tom dijelu svijeta, vrlo skoro ćemo doznati. Zasad možemo zaključiti kako SAD ipak uči na pogreškama iz svoje ratne prošlosti i predsjednik Barack Obama ne želi, poput prethodnika Georga Busha, srljati u rat, nego traži odobrenje Kongresa.
Službeni Washington, odnosno tisuće državnih službenika i pripadnika tajnih službi i vojske, teško može razumjeti mentalitet, tradiciju, način razmišljanja, vjeru i povijest naroda na Bliskom istoku i većini Amerikanaca neshvatljivi su razlozi zbog kojih njihov predsjednik, koji se u izbornim kampanjama deklarirao kao pacifist, smatra da je udar na Siriju obrana nacionalnih interesa i očuvanja ugleda SAD-a kao svjetske sile. Rat je većini Amerikanaca jedan od najgorih pojmova.
Ne znaju gdje je Sirija
Prema istraživanjima Pew Centra, samo pedeset posto Amerikanaca može točno pokazati Siriju na karti, a izvješća iz travnja ove godine potvrđuju da je manje od jednog od pet Amerikanaca pratilo vijesti o Siriji od svibnja 2011. godine kad su tamo počeli nemiri. Obamina administracija imala je velike planove za Bliski istok. To je bio dobronamjeran, pomno pripremljen plan koji su htjeli dosljedno provoditi. Nažalost, nije im uspjelo. Mislili su elegantno surađivati s umjerenim islamskim skupinama, kao što su turske stranke AKP premijera Erdoğana i egipatsko Muslimansko bratstvo, vjerujući da će one pomoći u širenju demokracije u tom dijelu svijeta.
Planirali su ubiti tri muhe jednim udarcem. Najprije su nastojali uskladiti suradnju s tim strankama, smanjiti jaz između umjerenog muslimanskog svijeta i SAD-a na drugoj strani, odnosno pokazati da su muslimani ipak miroljubivi, da će njihove umjerene stranke ostvariti pozitivne rezultate, izolirati teroriste i radikale te ih dodatno marginalizirati u islamskom svijetu.
Vjerovali su da će te skupine, uz američku podršku, donijeti demokraciju u više bliskoistočnih zemalja, što dovodi do boljih ekonomskih i socijalnih uvjeta i tako postupno iskorijeniti razloge koji su tjerali ljude da se pridružuju radikalnim terorističkim skupinama. Govorilo se da je Erdoğan jedan od pet najboljih Obaminih prijatelja među svjetskim čelnicima, a to se nije pokazalo točnim. Erdoğan se svijetu predstavlja kao demokrat, no istodobno se obračunava sa svim ostacima ideologije Mustafe Kemala Atatürka, sekularnog vođe i osnivača Turske Republike.
– Sada ga je osudila američka vladae za “uvredljive” antisemitske optužbe, među ostalim i one da Izrael stoji iza svrgavanja egipatskog predsjednika Mohammeda Mursija – rekao je Walter Russell Mead, profesor vanjske politike na Bard Collegeu.
Analitičari naglašavaju da su se Obama i njegov tim nadali kako će se Predsjednik nobelovac s tom novom, velikom strategijom dokazati u svijetu i na domaćem polju te među ostalim potvrditi da su lideri iz Demokratske stranke sposobniji u vođenju američke vanjske politike. Bushova ratovanja izazvala su veliko nezadovoljstvo u narodu pa su Obamine diplomatske bitke za radnim stolom postale prihvatljivije nego slanje mladih Amerikanaca na Bliski istok.
No, sad sve izgleda kao još jedna prijevara ili uzaludno vjerovanje da Bijela kuća može barem jedan predsjednički mandat izdržati bez zveckanja oružjem. Pred Obamom su još pune tri godine do kraja drugog mandata i u tom se razdoblju može dogoditi puno pozitivnoga na Bliskom istoku, ali isto tako moglo bi poći po zlu.
>> SAD preusmjerile nosač aviona USS Nimitz prema Siriji
>> U Siriji podigli \'ljudski štit\' - Imamo samo ova tijela koja možemo dati
Pet pogrešnih procjena
Gledajući unatrag, čini se da je Bijela kuća napravila pet velikih pogrešaka u procjenama kad je riječ o Bliskom istoku. Najprije su pogrešno vjerovali u političku zrelost i sposobnost islamističkih skupina koje su podržavali, potom su promašili s političkom situacijom u Egiptu. Nadalje, u svojoj strategiji nisu ispravno predvidjeli odnose s najznačajnijim regionalnim saveznicima poput Izraela i Saudijske Arabije, a nisu uspjeli shvatiti novu dinamiku terorističkih pokreta u regiji, pa su stoga podcijenili i stanje u Siriji.
Bijela kuća je napravila ključnu pogrešku na Bliskom istoku kad su iz temelja netočno procijenili prirodu političkog prevrata u Egiptu. “Washington je smatrao da je ono što se događa u Egiptu bio prijelaz u demokraciju. To nikad nije bilo u egipatskim kartama” komentirao je profesor Mead.
Legendarni diplomat Ryan Crocker tvrdi da bi intervencija u Siriji mogla samo pogoršati stanje: “ Korištenje kemijskog otrova je strašan čin, ali tek će pravi pakao biti regionalni sukob. Kada pogledate sve političke opcije za rješavanje situacije u Siriji, sve je strašno ili prekasno. Glavno je sada pokušati obuzdati situaciju kako bi se spriječio, rat velikih razmjera”.
Na početku se u medijima za predsjednika Obamu govorilo da jeo novi Lincoln ili Roosevelt koji će prisiliti Izrael da ponovno pokrene pregovore s Palestincima. Rezultat je bio loš i to je prvi veliki javni neuspjeh Obame u vanjskoj politici. Poslije je popravio odnose s Izraelcima i sad dijele iste interese kad je riječ o Siriji i Iranu. Obama je iznenadio i Saudijsku Arabiju počevši graditi prijateljstvo s Turskom i Egiptom.
Smrt Osame bin Ladena bila je značajna pobjeda, ali učinkovito suzbijanje Al-Qa’ide u Afganistanu i Pakistanu nije zaustavljeno. Taj se teroristički pokret oporavlja u Libiji, na sjeveru Nigerije, Siriji, Iraku, Jemenu i drugdje. Zatvaranje dvadeset američkih diplomatskih predstavništva u kolovozu bila je velika moralna pobjeda terorista jer pokazuje da oni i dalje imaju i te kakav utjecaj na američko ponašanje.
“To je opasno. Baš kao što je ruski predsjednik Nikita Hruščov bio zaključio da je predsjednik Kennedy slab i nesposoban nakon neuspjeha u Zaljevu svinja na Kubi. Tako danas predsjednik Vladimir Putin i Iran sada vjeruju da imaju posla s neodlučnim američkim liderom.
Opasnije od Afganistana
Takva američka politika u Siriji blagodat je za Ruse i Irance, to je dar s neba teroristima. Stanje u Siriji izgleda mnogo opasnije od onog u Afganistanu. Sirija je u srcu regije i džihad prijeti prelijevanjem do katastrofe.
Saveznici igraju veliku ulogu u američkoj vanjskoj politici pa Obama nakon odbijenice iz Londona traži podršku po Europi, razgovara s Izraelom, Egiptom i Saudijskom Arabijom.
Drugo, borba protiv terorizma bit će teža nego što smo se nadali. Umjesto da smanjuje terorističku prijetnju u nadi da će to smiriti javnost, predsjednik mora pripremiti građane za dugoročne borbe. Stoga se fokus sada mora vratiti na Iran. Zabrinutost s iranskim rastom moći sjedinjuje Obamu s Izraelom i Saudijskom Arabijom,” zaključio je komentator David Brooks.
“U međuvremenu sukobi se i dalje šire. Iračani strahuju da njihova zemlja klizi u još gori kaos od onoga u prošlom desetljeću. Čak bi i Turska, Pakistan, Bahrein i Kuvajt mogli biti zahvaćeni. Može se dogoditi regionalni rat sličan onom u u Iraku od 2006. do 2008. godine, ali daleko širi”, napisao je Gary Grappo, umirovljeni američki časnik s dugogodišnjim iskustvom u regiji. “Postalo je jasno tijekom prošle godine da su potresi u islamskom i arapskom svijetu postali sukob unutar civilizacije, a ne kao sukob civilizacija. Neki stručnjaci čak kažu da smo svjedoci početka velikog sukoba koji bi mogao završiti rušenjem režima i prekrajanjem nacionalnih granice koje su na Bliskom istoku uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata”, komentirao je Anthony Cordesman iz Centra za strateške i međunarodne studije.
Pred Obamom je razdoblje od tri godine u kojem se još može dokazati kao uspješan vanjskopolitički lider. Amerikanci znaju da se njihova zemlja u zadnja tri desetljeća u najmanje tri slučaja oslonila na NATO savez kako bi osigurala značajnu stranu podršku za svoje vojne misije, a to su bombardiranje Bosne i Hercegovine 1994. godine, zračni napadi na Kosovo 1999. godine i invazija na Afganistan 2001. godine.
Američki mediji komentiraju da je Obama kao predsjednički kandidat isticao kako Ovalni ured nema ustavna ovlaštenja da jednostrano odobrava vojni napad u situaciji koja obuhvaća zaustavljanje realne ili predstojeće prijetnje. Američki analitičari zaključuju da još od 1983. godine, kad je tadašnji predsjednik Ronald Reagan naredio invaziju na karipski otok Grenada, Sjedinjene Države nisu bile usamljene u nastojanju da pokrenu veliku vojnu akciju kao sada u Siriji.
“U Afganistanu ratuje se dvanaest godina, rat u Iraku trajao je gotovo devet godina. SAD nije sudjelovao u vojnoj akciji u nekom dijelu svijeta samo sedam puta u posljednjih trideset godina. Obama je prošli tjedan rekao, misleći na Britance i druge potencijalne saveznike, da mnogi ljudi smatraju kako nešto treba napraviti u Siriji, ali nitko to nešto ne želi učiniti. Želi li on zaista reagirati? Mora li Amerika uvijek nešto poduzeti?” upitao se Charles M. Blow, komentator New York Timesa.