'Naplata ratne štete od Srbije? Osnujmo fond iz kojeg ćemo obeštetiti sve žrtve'

Hrvatska traži 40 milijardi eura ratne odštete – vrištalo je s naslovnice srpskog Blica proteklih dana, a njihov primjer slijedili su i brojni beogradski mediji, gotovo se nadmećući u opširnim analizama o potencijalnoj ugrozi tamošnjeg proračuna, pa i uzdrmanim temeljima ekonomske stabilnosti Republike Srbije. Panika je uslijedila nakon što je u hrvatskom Saboru usvojen Zakon o hrvatskim braniteljima, koji u svom prvom članku Srbiju navodi kao agresora pa mediji tvrde kako baš zahvaljujući toj formulaciji “službeni Zagreb traži isplatu ratne odštete, što su najavili zastupnici tri najveće hrvatske stranke – HDZ-a, SDP-a i Mosta”.

Tema je to koja je, razumljivo, silno potresla naše susjede pa se na nju referiraju analitičari, pravni eksperti i državni vrh, no netko dobronamjeran trebao bi im reći kako za histerijom takvih razmjera uistinu nema potrebe. Ovu temu u Saboru je otvorio jedan jedini, k tome oporbeni zastupnik, Miro Bulj, i pritom ostao posve usamljen. Štoviše, njegov zahtjev za ratnu odštetu, premda je od zajedničkog interesa, nisu podržali politički oponenti pa ni mediji.

– Da, to je jako zanimljivo da se na moju temu referiraju u Srbiji, dok u Hrvatskoj vlada šutnja, dodvorništvo i poltronstvo – kaže nam Miro Bulj priznajući da ga je iznenadio toliki interes srpskih medija za temu koja je u Hrvatskoj, čini se, nepoželjna.

Divljanje dviju vojski

Pritom se zaboravlja da je Hrvatska u Domovinskom ratu 1991.–1995. godine imala velike ljudske žrtve, stradanja stanovništva i ogromne materijalne štete, što je bitno obilježilo njen gospodarski i socijalni razvoj u protekla dva desetljeća. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% nacionalnog teritorija na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskog teritorija. U Domovinskom je ratu u razdoblju 1991.–1995. Hrvatska imala 13.583 poginulih i nestalih, a 37.180 osoba je ranjeno. Ogroman broj ljudi protjeran je ili je pak morao napustiti svoje domove i naselja. U prosincu 1991. u Hrvatskoj je bilo oko 550 tisuća prognanika i izbjeglica, a k tome je 150 tisuća ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu. Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431,568.000 kuna, što danas iznosi više od 32 milijarde eura i što je svota nešto manja od ukupnoga duga hrvatske države. Hrvatska je uložila golema sredstva u obnovu ratom uništene imovine svojih građana kako bi im osigurala krov nad glavom, ali i povratak izbjeglica. Silni je novac utrošen u obnovu zemlje, riječ je o uistinu znatnim sredstvima kojima je Hrvatska materijalizirala solidarnost sa svojim građanima i njihovim obiteljima koji su najviše doprinijeli u borbi za neovisnost, pa to i danas čini ulažući u razminiranje ili obeštećujući žrtvu naših branitelja. Pritom Srbija u tom procesu nije sudjelovala ni jednim eurom.

Štoviše, srpski pravni stručnjaci drže kako mogući zahtjev Hrvatske za reparaciju nema zakonsko uporište jer je Zakon o pravima branitelja nacionalni zakon koji vrijedi unutar granica Hrvatske i kako su za spomenuta pitanja nadležni “određeni međunarodni sudovi gdje je Hrvatska tužbu za genocid već izgubila”.

Istodobno, svako malo iz Srbije se čuju prigovori Hrvatskoj vezani za povrat imovine Srbima koji su napustili Hrvatsku, ali gotovo nitko u javnosti, ni u Beogradu ni u Zagrebu, ne govori o naknadi ratnih šteta koje su Hrvatskoj nanijele dvije vojske kojima je upravljao Beograd, bivša JNA i paravojne formacije. Uistinu, protekla dva desetljeća o ovoj tematici u Hrvatskoj nikad nije bilo snažne političke agende, tek poneki istup pojedinca ili pak udruge, u pravilu braniteljske, koji su se zalagali da i reparacijom treba jasno razgraničiti poziciju agresora i žrtve. Međutim, Srbija nikada nije ni otvorila razgovore o ratnoj šteti koju je prouzročila agresijom na Hrvatsku, a istini za volju, na to je ne potiče ni hrvatska vlast, posebno ne diplomacija.

Stoga je glasno odjeknulo kada je u siječnju 2014. tadašnji europarlamentarac HDZ-a Davor Ivo Stier na prvoj konferenciji koja se doticala pristupnih pregovora između EU i Srbije uputio pitanje povjereniku za proširenje Štefanu Füleu spominjući pitanje ratne odštete. Za takve zahtjeve postoji čak i pravni okvir, podsjetio je tada Stier. Reparacija se, naime, spominje u Sporazumu o normalizaciji odnosa Hrvatske i tadašnje Jugoslavije, koji su u kolovozu 1996. potpisali ministri Mate Granić i Milan Milutinović, a potvrdio Zastupnički dom Sabora 20. rujna 1996. godine. U članku 7 tog dokumenta navodi se da će u roku od šest mjeseci od njegova stupanja na snagu dvije države sklopiti novi sporazum o nadoknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu, kao i da će u roku od 30 dana biti sastavljeno povjerenstvo koje će se time baviti. Budući da se rat nije vodio u Srbiji, očito je riječ o šteti koju je pretrpjela Hrvatska, a za koju iz Srbije nikad nikakva naknada nije stigla. Nakon potpisivanja Sporazuma o normalizaciji predstavnici dviju država jednom su se sastali zbog osnivanja povjerenstva, a prvi susret bio je i posljednji pa više nitko nije potezao pitanje ratne odštete premda je Sporazum i danas važeći. Potpisan je za mandata prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, no idući stanari Pantovčaka Stipe Mesić i Ivo Josipović nikada ga više nisu ni spominjali, kao ni aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Temu reparacija otvorila je jedino premijerka Jadranka Kosor u proljeće 2011. u vrijeme posjeta Beogradu tijekom razgovora s beogradskim dužnosnicima, no bez uspjeha. A spomenuti Davor Ivo Stier, valja i to reći, o ovoj je temi istupao iz pozicije oporbe, no danas kada je njegova stranka na vlasti, o toj ga se temi ne čuje. Nadalje, provedba Sporazuma o normalizaciji kojim je regulirano pitanje ratne štete morala se naći na dnevnome redu u sklopu pristupnih pregovora Srbije i EU jer se radi o jednome od temeljnih sporazuma zaključenih između Hrvatske i SRJ, odnosno pravne sljednice Srbije jer je tim sporazumom SRJ/Srbija de facto priznala odgovornost za posljedice rata. Pomaka nije bilo ni tada. Ali zato šef srpske diplomacije Ivica Dačić danas tvrdi kako Sporazum nikada nije sklopljen, pa da Hrvatskoj i ne može poslužiti kao temelj za reparaciju.

– Hrvatska je ta koja nije ispunila brojne odredbe iz Sporazuma o normalizaciji odnosa, u kojemu se i spominje naknada štete. Zagreb se obvezao na slobodan i siguran povratak izbjeglica, vraćanje u posjed njihove imovine, kao i isplatu pravedne naknade za nju. Ništa od toga Hrvatska nije učinila – galami Ivica Dačić pa dodaje kako bi “Srbija u parlamentu mogla pokrenuti deklaraciju o genocidu Hrvatske nad Srbijom u Drugom svjetskom ratu”, kao i o traženju reparacije, odnosno odštete za događaje iz Prvog svjetskog rata jer, kako je rekao, “oni su nas napali, a ne mi njih”.

Gdje je zapelo?

Vjetar u leđa daju mu i tamošnji analitičari pa Bojan Milisavljević s beogradskog Pravnog fakulteta kaže kako Hrvatskoj neće pomoći to što je u Zakonu o braniteljima Srbija označena agresorom jer “agresiju ne poznaje međunarodno sudište”.

– Hrvatska je dugo razmišljala kakav će postupak pokrenuti protiv Srbije. Za agresiju nas nisu mogli tužiti jer ne postoji konvencija koja je to definirala. O tome je prema svom mišljenju odlučivalo Vijeće sigurnosti. Agresija kao kazneno djelo postoji pred Međunarodnim kaznenim sudom, ali izmjene statuta nisu stupile na snagu i, kad stupe, vrijedit će samo za one koji tu izmjenu prihvate, a Srbija, naravno, to neće učiniti – objasnio je Milisavljević dodajući kako Hrvatska nema načina da od Srbije naplati odštetu za ratna razaranja i da je to više priča “za unutarnju političku uporabu”. Na našu žalost, nije daleko od istine. Saborski zastupnik Mosta Miro Bulj koji je i pokrenuo cijelu lavinu na tu je činjenicu posebno ogorčen.

– S pravom se postavlja pitanje zašto se šuti da ukupna izravna i neizravna šteta u Domovinskom ratu od strane Srbije iznosi gotovo 300 milijardi kuna, prema procjeni tadašnjeg Ministarstva rada i socijalne skrbi te Državne revizije za popis i procjenu ratne štete – kaže Miro Bulj pa se također poziva na Sporazum između tadašnjih ministara vanjskih poslova Granića i Milutinovića, iz kojeg je proizišla obveza o formiranju komisije za isplatu štete Hrvatskoj.

– Međutim, gdje je to zapelo i zašto hrvatska strana šuti, ja ne znam i zato sam upitao javno i ministra branitelja Tomu Medveda u Saboru prilikom prvog čitanja Zakona o hrvatskim braniteljima, ali nisam dobio odgovor. Pitanje sam uputio i premijeru Plenkoviću kada je bio u parlamentu, ali opet nisam dobio odgovor. A činjenica je da postoji formalnopravni okvir za odštetu za sve one krajeve koji su proživjeli ratne štete – kaže Miro Bulj dodajući da hrvatska politika mora biti suverenistička, bez dodvorništva srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću.

– Jednostavno, ja bih želio da naša diplomacija i svi oni iz redova vladajućih koji su u kontaktu s predsjednikom Srbije imaju na umu da je upravo on javno u Glini 90-ih pozivao na granice velike Srbije. Pitao bih ga gdje je to radio: u Srbiji ili Hrvatskoj? Moramo se sjetiti da u pretpristupnim pregovorima Hrvatska nije blokirala Srbiju zbog pravne jurisdikcije nad hrvatskim braniteljima i hrvatskim teritorijem. I to im je hrvatska diplomacija dozvolila pa ih ja još jednom pozivam da zaštite hrvatski nacionalni interes i po pitanju odštete za ratne štete od 300 milijardi kuna temeljem Sporazuma iz 1996. godine. Očito sve je to bačeno pod tepih, oni šute jer ne žele talasati prema Beogradu, a najveće štete snose hrvatski građani – ogorčen je zastupnik Mosta pa dodaje kako, na žalost, hrvatska politika radi posve suprotno hrvatskom nacionalnom interesu.

– Istovremeno, naša politika ostavlja šestoricu hrvatskih generala u Haagu 12 godina bez ikakve potpore. Umjesto ratnim odštetama, naše politike više su se bavile proganjanjem hrvatskih branitelja, vođeni Šeksovom “uhititi-locirati-transferirati”, bavili su se dostavljanjem transkripata u Haag u šleperima, pripuštanjem stranih činovnika u ured predsjednika Stjepana Mesića. Radije su se tražili topnički dnevnici i izmišljala prekomjerna granatiranja. A Hrvatska je bila zapaljena i okupirana, pa pogledajmo samo Vukovar i Dubrovnik kolike su to štete. Na žalost, hrvatska politika nije bila suverenistička ni državotvorna i u zaštiti istine, bila je to politika dodvorništva Beogradu ili Bruxellesu. Hrvatska mora sa svakim surađivati, ali štititi vlastite interese. Sporazumi su davno potpisani, izračuni su davno napravljeni ali politike nisu štitile hrvatske interese i zbog toga jesmo u ovoj poziciji – kaže Mostov zastupnik Miro Bulj, kojeg pitamo je li ipak optimist u odnosu na pitanje hoćemo li jednog dana uspjeti naplatiti ratnu štetu od Srbije.

– To je naša obaveza prema mrtvima, prema onima koji su dali svoje živote za slobodnu Republiku Hrvatsku dok su je političari prodavali za Judine škude, ne samo 90-ih nego i proteklih godina, u novijoj hrvatskoj povijesti. Ipak, vjerujem da će doći generacija koja će se izboriti za interese Republike Hrvatske, pa i po pitanju ratne štete – zaključio je Miro Bulj.

Birokratska šetnja u krug

No u hrvatskom javnom prostoru ima i ponešto različitih razmišljanja o temi reparacija, koja idu za idejom odštete, prije svega za žrtve, i to sve žrtve na ovim prostorima bez obzira na nacionalnost. Bivši predsjednik Republike Ivo Josipović predlaže da Hrvatska, Srbija te Bosna i Hercegovina osnuju fond za odštete žrtvama ratnih zločina.

– Ne postoji pravni instrumentarij koji omogućava da žrtve zločina počinjenih u jednoj državi uspiju u tužbi protiv druge države. To vrijedi i za bošnjačke žrtve koje kane tužiti Hrvatsku zbog zločina počinjenih u Herceg-Bosni, ali i za hrvatske žrtve koje su tužile Srbiju za srpske zločine počinjene u Hrvatskoj. No bilo bi moralno, ljudski i opravdano da Hrvatska, Srbija i BiH osnuju fond iz kojega bi žrtve bile obeštećene, bar simbolički – smatra Ivo Josipović. Ovakvo razmišljanje dijeli i odvjetnica Vesna Alaburić.

– Bilo bi dobro da se na razini šireg prostora stvori jedan fond za naknade žrtvama svih nacionalnosti, koje su stradale od bilo koje vojske ili paravojske na ovim područjima. Mislim da bi bila najbolja politička gesta da se na razini država ove tri zemlje dogovori neki princip odšteta pa da se tu stvori fond u koji bi bile uključene i međunarodne institucije i države koje sebe smatraju odgovornima za neke od zločina. Prije svih, to je Nizozemska koja se smatra suodgovornom za genocid u Srebrenici zbog propusta njihova bataljuna. Stvarno mislim da je dobro da se iskaže politička volja i da se postigne rješenje upravo u tom smjeru. Bude li na toj razini, ta priča može pridonijeti i smirenju tenzija i boljitku, umjesto natezanja koja će strana od koje strane nakon 15 godina sudovanja utjerati veći novac – zaključila je odvjetnica Vesna Alaburić. Postoji li politička volja ili kakva državna politika prema pitanju moguće ratne odštete, pokušali smo doznati u Ministarstvu pravosuđa, no do povratne informacije trebala su proteći četiri dana. No, umjesto odgovora, djelatnica nas je uputila na Ministarstvo vanjskih poslova, a oni su nas pak u pisanom odgovoru uputili na – Ministarstvo pravosuđa, dakle – u krug. Hrvatska šutnja, pokazalo se po tko zna koji put, počesto govori više i glasnije od riječi.