Mjesecima već Gradska kavana hotela Prvan u Vrgorcu ima zanimljivog i neobičnog kućnog ljubimca. Kao i svaki kućni ljubimac koji drži do sebe, malena ptičica dolazi kad hoće, odlazi kad hoće i točno zna što hoće. I jako dobro snalazi se u prostoru koji je prigrlila kao svoj boravak, jednako kao što su i nju prigrlili vlasnici, zaposlenici, ali i svi gosti.
Njezin prvi dolazak nije baš sjajno prošao. Prevarila su je staklena vrata na ulazu u prostoriju pa se zaletjela u njih. No, to je tako dobro zapamtila da joj se ništa slično više nije ponovilo. Njezin let od tog dana uvijek završava na terasi, a kroz vrata prolazi hodajući po podu. I ne boji se ona, šeće se ili potrči kad to ona poželi, zna dobro da je nitko neće dirati. Uzleti tek ako je neki leptir ili muha u zraku, pokupi ga na tlo i tamo pojede.
– Zahvaljujući toplini Vrgorčana i gostoprimstvu ugostitelja i njihovih djelatnika ptičica se odlučila tu zadržati. Nazvala sam je Napoleona. Ne znajući za ovu priču, i sama sam bila gost hotela Prvan. Dok sam ispijala svoju jutarnju kavu na terasi kafića učinilo mi se da je neko malo stvorenje prošlo kroz vrata. Bila sam zabrinuta jer sam vidjela da je u pitanju ptičica. Uletjela sam u kafić za njom kako bih joj pomogla da iziđe prije nego se zabije u staklo i ozlijedi. Na moje još veće zgražanje ona je samo hodala pa sam zaključila da je ozlijeđena i ne može letjeti. Moja zabrinutost za život ptičice bila je sve veća, shvatila sam da uz terasu prolazi najprometnija cesta u Vrgorcu i da postoji velika vjerojatnost da je netko zgazi – rekla nam je Tatjana I. Z.
U glavi su joj se vrtjela moguća rješenja, ali niti jedno joj nije izgledalo izvedivo jer je uskoro putovala u Zagreb. Obeshrabrena i očajna, jer nije znala što napraviti, potražila je i vlasnika hotela da vidi može li se ipak nešto učiniti da se ptičica spasi. I tada je od njega saznala, kako kaže, ovu zanimljivu priču koja samo potvrđuje koliko su ta bića nevjerojatno inteligentna i da je suživot s njima pravo blago.
– Ptičica se pojavila nakon kiša, kad je bilo puno leptirića i malih mušica. Srećom, nije se ozlijedila kad je lupila o staklo, no usvojila je novo znanje. Iako prozirno, staklo je ipak neprobojno. Od tada dolazi ujutro i predvečer, spusti se i hoda – kaže nam gospođa Tatjana. Vidjela ju je nekoliko puta, dala joj ime Napoleona koje su svi prihvatili.
A da su se i gosti vrlo brzo navikli na Napoleonu, potvrđuje nam i vlasnik hotela Zvonko Prvan.
– Nikome nije smetala, dolazili su nam i stranci i svima je to bilo simpatično i zanimljivo. Hoda ona oko stolova i nogu, očisti mrvice koje su pale na pod. Uhvati i leptire i mušice. Naučila je i kako radimo, a kad dođe ranije, onda čeka pred vratima da joj otvore. Iako hoće van kroz druga vrata, stajat će ispred njih sve dok joj netko ne otvori – kaže nam gospodin Prvan i dodaje kako je riječ o ptici ovčarici, tako je u njegovu kraju zovu. Sjeća se još iz djetinjstva da je uvijek bila uz ovce, a pojavljivala se i kad su se orale njive i po brazdama tražila hranu.
– Kad su padale kiše, nije dolazila. Za vrućina bi dolazila ujutro, otišla nakon sat vremena, a onda bi se opet vraćala navečer. Jednom nas je malo zabrinula. Nije je bilo dva dana, a prestala je dolaziti baš kad se u blizini terase pojavila mačka. No, vratila se čim je mačka otišla, znala je da više nema opasnosti za nju – kaže nam vlasnik i dodaje kako je i njegov tata imao svoju pticu, malog vrapca. Sjedio mu je na ruci, na ramenu, na kapi, na rubu tanjura.
Čini se, ova posebna veza s pticama je nasljedna. A Napoleoni će vrata njegova hotela biti otvorena kad god poželi.