Napravljene su velebne dvorane, ali mi od toga nemamo ništa

Lino Červar uživa u ulozi nacionalnog heroja kojemu se svi klanjaju. U njegovim javnim nastupima, u njegovu hodu, u načinu na koji se pozdravlja s brojnim obožavateljima i štovateljima, može se primijetiti da je 59-godišnji Istranin svjestan da je već ušao u hrvatsku povijest te da njegovo mjesto u njoj prelazi sportske okvire. Razgovarao sam s njim u srijedu u zagrebačkom hotelu Westin, dan nakon što smo pobijedili Francusku, našeg najvećeg suparnika u ovom desetljeću.

Iako ga je uhvatila viroza, rukometni izbornik sjao je od zadovoljstva. Červar je u onoj skupini ljudi koje uspjeh jednostavno tjera da budu bolji prema drugima. Uspjeh shvaća kao preuzimanje odgovornosti za opće dobro. Bez obzira na to govori li o rukometu ili politici, ima vrlo jasne stavove koje se ne boji izreći javno.

Premda nije bio dokraja otvoren, iz njegovih se odgovora može razabrati da razmišlja o predsjedničkoj kandidaturi. Rođen je 1950. u malom istarskom selu Delići, ali već od pete godine živi u Umagu. Potječe iz težačke obitelji. Sa 12 godina ostaje bez majke, što je, kaže, trajno obilježilo njegov život.

Diplomirao je Pedagošku akademiji u Puli. Nakon studija zapošljava se kao profesor hrvatskog jezika, a onda odlazi u Arenaturist, gdje postaje urednik glasila. U Umagu se rano zaljubio u rukomet, ali je odmah shvatio da nikada neće postati veliki igrač pa se posvetio trenerskom poslu. Slavu je stekao kada je preuzeo lokalni klub iz Umaga te ga u nekoliko godina iz pete lige doveo u Prvu jugoslavensku ligu, tada najjaču u Europi.

Početkom devedesetih odlazi u Austriju, a onda u Rim, gdje je sedam godina vodio reprezentaciju Italije. Zatim se vraća u Hrvatsku, a sve ostalo je povijest. S reprezentacijom Hrvatske osvojio je sve što se u rukometu može osvojiti. Červar je najistaknutiji član HDZ-a Istre, a dvaput je izabran za saborskog zastupnika.



• Gdje je kraj ove generacije i vaših ambicija i želje za pobjedama? Već ste osvojili sve što se moglo osvojiti.
– Mislim da rukometaši mogu još trajati. Oni nisu stari, samo je jednom igraču više od 30 godina. Što se tiče mene, uvijek se držim američkog pravila da je nepristojno pitati koliko godina i novca imaš. Želim reći da ću biti trener sve dok budem imao nemiran duh, dok budem mogao učiti rukometaše i imao ideja. Jednog dana, kada ostanem bez svega toga, više neću biti trener.

• Dobro, i sada možete otići nekamo vani.
– Treba imati takvu želju. Ispunio sam sve svoje dječačke ambicije. O takvim uspjesima nisam ni sanjao kada sam 1973. godine počinjao trenerski posao, da ću biti trener svjetskih i olimpijskih prvaka.

• Je li moguće da tu vašu želju za uspjehom “transferirate” u politiku?
– Uvijek sam politiku shvaćao kao borbu za opće dobro. Vođenjem rukometne reprezentacije šaljem poruku o boljem svijetu, o većoj moralnosti. Moji dečki zaraze sve ljubitelje sporta, i to ne samo u Hrvatskoj. Njihova najveća kvaliteta je u tome što imaju skromnost pobjednika.

• Čini se da i našoj politici treba skromnost pobjednika. Vi ste već u politici kao saborski zastupnik. Imate li možda predsjedničkih ambicija?
– To ste vi rekli.

• Jeste li bili u nekim kombinacijama?
– Bilo je nekih kombinacija, ali možda netko drugi to može bolje obaviti. Neću reći da sam se razočarao u politici, ali mi je uvijek smetalo kad se govorilo u ime nekoga. Kad vidim političara modernog kova da govori u ime nekoga, odmah mi je jasno da je riječ o tipičnom populistu.

• Rado ističete vaše težačko i radničko podrijetlo. Krenuli ste, možemo to tako reći, od nule i sada ste došli do vrha. Jeste li se u međuvremenu promijenili?
– Ne. Zato što znam što znači nemati. Što znači boriti se. Svojedobno sam bio i gladan. Nije sramota reći da sam rođen u obitelji u kojoj su svi bili polupismeni. Odrastao sam i jačao na ulici. Često ističem da se ne treba sramiti toga odakle si, već ponositi. Onaj koji se srami svog podrijetla ne može imati istančanu ljubav prema svojoj obitelji i svom kraju. Došlo je vrijeme da se ljudi srame svoga starog oca i majke. Nemaju vremena za njih pa ih daju u domove. Ne volim to.



• Premijer također potječe iz siromašne obitelji. Je li vas možda i to zbližilo?
– Poštujem svakog čovjeka, pa kako ne bih premijera Sanadera. Ali ja nikada nisam volio da se ljude stavlja u neke kalupe. Uvijek sam želio biti svoj.

• Podržavate li Zakon o golf-terenima? Golf je ipak elitistički sport koji odudara od onog miljea iz kojega vi potječete.
– Uvijek sam za vođenje politike u kojoj je pluralizam. Bio sam sedam godina u Rimu i vidio da ne možete na javnu televiziju doći s jednom istinom. Mora biti sukob mišljenja te različiti izvori informiranja. Ako nema različitih izvora informacija, onda nema slobode i demokracije. Po meni, golf-tereni su samo jedna od opcija. To je elitističko gledanje na razvoj. Poštujem to. Iz medija čujem da postoje i ljudi koji su protiv te opcija. Podržavam te ljude.

• Kako se osjećate kada znate da će budući golf-tereni biti sagrađeni na zemlji težaka koji su vama tako bliski? Oni će na budućim golf-terenima biti samo sluge, a bogataši će uživati.
– Na strani sam ljudi sa sela. Znam kako je razmišljao moj otac. Mi smo u našim Delićima imali zemlju gdje je samo kamen označavao među između našeg i susjedova posjeda. Iako sve to nije bilo provedeno kroz zemljišne knjige, točno se znalo čije je što. Nitko se nije usudio uzeti ni grumen tuđe zemlje. Uvijek ću biti na strani ljudi sa sela kojima se ne može ništa oteti ako oni to neće.

• HDZ dobrim dijelom podržava bogatu elitu?
– Nisam ja da o tome sudim. Rekao sam što mislim. Meni je smiješno kada moj župan Jakovčić kaže da će biti 21 golf-igralište u Istri. To je taj elitni turizam. Ali ne možete imati elitni turizam ako nemate kanalizaciju. Jasno mi je da nije loše da imamo golf-terene u nekoj u destinaciji koja želi biti elitna. Ali nikako u tako velikom broju.

• Vi ste vjernik. Kakvo je vaše mišljenje o Zakonu o suzbijanju diskriminacije koji je donijela HDZ-ova većina?
– Ja sam uvijek za neke slobode dok me one ne ugrožavaju. Naravno da se one ne smiju zloupotrijebiti. U svakom slučaju, nikako nisam za okove.

• Crkva ima primjedbe jer smatra da je Hrvatska u ovom slučaju bila veći papa od pape, odnosno da je donijela najliberalniji zakon u Europi.
– Možda mora biti malo tolerancije. A to znači da moramo uvažavati i ono s čime se ne slažemo. Takav sam.



• U kakvim ste odnosima sa Sanaderom?
– Mogu se pohvaliti da sam sa svima dobar. I s jednom i s drugom političkom opcijom. Apsolutno sam protiv podjele na temelju ideologije, jer to vodi polarizaciji hrvatskih ljudi i hrvatskog društva. Ponosan sam što nitko nije skretao pogled s mene kada sam bio zastupnik u Saboru. Svi su me uvažavali. Sad mi je u Splitu potporu dala Željka Antunović. Podsjetila me da smo pobjednički put započeli u Portugalu 2003. godine, kada smo osvojili svjetsko zlato.

• Na kojim ste zakonima najviše radili kao zastupnik? Čime se najviše ponosite?
– U moje vrijeme najviše sam imao posla s “običnim” ljudima. Često su ribari tražili da im pomognem. Nisam radio nikakve elitističke poslove, nego sam vodio brigu o “malom čovjeku”.

• Jeste li se morali podvrgnuti stranačkoj stezi?
– Ponosim se time što mi nitko nikada nije servirao što trebam govoriti. Nikada svoje govore nisam dao na pregled. Cijenili su me ovakvog kakav jesam. To mi je drago.

• Jednom ste izjavili da vjerujete da premijer Sanader ima dobru dušu. Nakon što ste ga dobro upoznali, možete li otkriti što je najbolje u njegovoj duši?
– Najviše sam ga procjenjivao kada smo vodili neformalne razgovore. Kada je u autu, kada je u priči, tada se čovjek najviše otkrije. Nikada nisam čuo da je upotrijebio retoriku, čak ni u šali, koja bi bi dovela u sumnju njegovu dušu, njegov pošten pristup. Nikada nisam čuo nešto što bi me razočaralo. Mislim da je dobar čovjek.

• Progovorili ste tek s pet godina, i to iz straha kada ste se izgubili u vinogradu. Svejedno ste kasnije postali uz Čička ponajbolji student retoričar. Političari znaju zloupotrijebiti dar govorništva?
– Da. Najgore je kad skrenu u populizam. Primijetio sam da se i Obama koristi populističkom retorikom. Jako sam protiv toga. Narodu uvijek treba reći istinu.

• Sanader je odličan retoričar. Jeste li kod njega primijetili elemente demagogije?
– Vi to mene pitate razlikuje li se premijer Sanader od bilo kojeg političara na svijetu. Tu su svi slični.

• Kako biste rukometnim rječnikom opisali premijera Sanadera? Je li on Ivano Balić hrvatske politike?
– Ima dosta Balićeva i nešto malo od Duvnjaka.



• A predsjednik Mesić?
– (malo razmišlja )Predsjednik Mesić me podsjeća na Džombu.

• Zoran Milanović?
– (opet malo razmišlja) On je Blaženko Lacković.

• A vaš župan Ivan Jakovčić?
– On je poseban igrač.

• Kako se nosite s činjenicom da ste od rukometa napravili nešto što je puno više od sporta?
– Rukomet je doista postao nešto više od sporta. Nas vole svuda po svijetu. Ovih je dana u Hrvatsku samo radi nas došla posebna televizijska ekipa iz Tunisa. Mi smo tamo zakon.

• Nisam neki ljubitelj niti poznavatelj rukometa, ali sam primijetio da Hrvati igraju ljepše od drugih.
– Ne samo da igraju ljepše od drugih nego se ljepše i ponašaju. Danas se dosta priča o neredima na stadionima. Kada bi na naše utakmice došli huligani, bili bi smiješni. Sami sebi bi se smijali. Kod nas na utakmice dolaze roditelji s djecom.

• Svjetsko je prvenstvo jako dobro organizirano. No vrlo ozbiljni ekonomisti smatraju da smo u vrijeme gospodarske krize previše novca uložili u dvorane. Ne samo da smo ih gradili previše nego se sve to moglo napraviti znatno jeftinije.
– Kritičari su u pravu kada kažu da je skupo. Slažem se i da postoje drugi prioriteti, kao što su škole, bolnice, vrtići...

• Umjesto velike dvorane u Splitu, mogli smo napraviti dvorane u Sinju, Vrgorcu, Imotskom...
– Sve se slažem. Ali bih opet želio reći da nijedna stvar koju napraviš ne može dobiti stopostotnu podršku. Kada se sve podvuče, moram kazati da je Osijek zaslužio dvoranu. Ona je toliko racionalna. U jednom trenutku može u njoj trenirati 2000 djece. Znate li što znači izvući 2000 djece s ulice. Neke se dvorane napravljene malo veće nego što bi trebale, ali nešto je bilo povezano i s organizacijom Svjetskog prvenstva.

• Opet luksuz i elitizam?
– Ne volim izraz elitizam jer je to ulaganje u djecu. Dvorana se ne radi za jedan dan. Dao bih jednu drugu primjedbu. Nama je bilo jako stalo da dobijemo SP jer smo se nadali da ćemo dobiti svoj rukometni dom. Da smo to dobili, mi bismo napravili nove Baliće i Metličiće. A što se dogodilo?

• Što?
– Rukometaši su ostali bez dvorane.

• Molim?
– Napravljene su dvorane za koje ste vi rekli da su velebne, ali mi nemamo ništa. Dvorane su se radile na temelju našeg uspjeha, a mi nemamo ništa.



• Pa to sam vas i želio pitati. Je li vas krupni biznis iskoristio kako bi profitirao na vašem uspjehu?
– Ima dio istine u tome što ste rekli. Na žalost, to moram reći.

• Trebali su napraviti dvorane koje bi bile sportašima na raspolaganju 24 sata. Ovako će ove velike dvorane opet biti nedostupne za sportaše jer navodno najam zagrebačke Arene stoji oko 50.000 eura na dan.
– Slažem se. Mislim da nam je učinjena nepravda. Mi smo oštećeni.

• Vratimo se na vaš istarski teren. Kakav je to istarski mentalitet? Svojedobno ste govorili o galamdžijama koji su došli u Istru da vas uče kako biti dobar Hrvat.
– Uvijek ističem da pripadam jednoj kulturi i narodu, ali smatram da ispred svakog domoljublja mora postojati čovjekoljublje. Volim čovjeka bez obzira na njegovo podrijetlo i nacionalnu pripadnost. Što se tiče nas u Istri, mi smo bili pod osam tuđinskih vlasti. Uvijek smo morali biti ispod stola, nikada nismo mogli dignuti glavu. Odmah bi nam je “odrezali”. To je bila borba za opstanak. Istrani vole svoju domovinu, ali ne volimo da nas netko tome uči.

• Koja je razlika između vaše Istre i Istre trenutačnog župana Ivana Jakovčića?
– Velika. Jakovčić voli da bude na vlasti, i sve je spreman napraviti za opstanak na vlasti. Sto puta govori o narodnooslobodilačkoj borbi, ali ne misli uvijek onako kako govori. To mu je samo oružje za jedan sloj ljudi koji mu može pomoći da ostane na vlasti.

• On isto voli golf-teren?
– Da. U Istri se ništa ne može napraviti bez njega.

• Ali on i premijer Sanader našli su se na tom planu. Koliko znam, i inače dobro surađuju.
– Nije Sanader rekao da u Istri mora bit 21 golf-igralište. Ne vjerujem u to.

• Srpska reprezentacija je u Poreču dobro dočekana, dok je u Zagrebu, a posebno u Zadru, bilo problema.
– Nisam za to. Kao i ovo sa Slovenijom. Meni je jasno da se moraju zaštititi nacionalni interesi, to je jasno i mom unuku, ali mi ćemo vječno živjeti uz te ljude. Neće se oni odseliti na drugi kontinent. Oni koji bi se najviše trebali žaliti, a to su branitelji, stradalnici i gubitnici Domovinskog rata, najmanje su glasni. Galame oni koji od toga žele raditi probleme.



• Ili izvući neku korist za sebe?
– Protiv sam toga. Znam dečke iz Srbije koji su došli igrati. To su dobri dečki.

• Što “kauboji” slušaju u autobusu: Elija Piska ili Thompsona?
– Meni je krivo kada zbog glazbe napadaju dečke. Jednom prilikom sam čuo da su im rekli da oni imaju neke nacionalističke ili, što je još gore, ustaške afinitete. To me strašno pogodilo.

• Volite li još uvijek prošetati umaškom tržnicom?
– Uživam u tome. Uživam vidjeti ljude koji su obilježili moju mladost i koji su mi pomogli kada mi je bilo teško. Ne hodam uzdignuta nosa.

• Kako vam je bilo odrastati bez majke?
– Jako teško. Borio sam se i zato sam prkosan. Ne dam se. Kada je posljednji put odlazila od kuće, mama mi je rekla da se nikome ne dam. To mi je nedavno rekla i jedna žena na zagrebačkoj tržnici. Došla je do mene i rekla mi: Ne dajte se, gospon Lino, ne dajte se. Treba i narod biti ponosan.

• Narod je ponosan, ali je pitanje koliko mu politička i gospodarska elita to dopušta.
– Zato treba dati šansu ljudima kojima u očima vidiš da vrijede. Kada je netko odgovoran čovjek, naći će rješenje za sve. Ako nije odgovoran, onda mu znanje i titule neće ništa pomoći.

• Kako biste ocijenili našu političku elitu?
– Između 2 i 3, i to nategnuto. Ja sam za drugi pogled. Treba voditi politiku na jedan nov način. U 21. stoljeću trebaju doći najbolji ljudi, bez obzira na to iz koje su stranke. Samo kvaliteta. Moramo prestati s nadmetanjem u kojem je cilj da jedan bude pobjednik, a drugi gubitnik. Treba više kompromisa. Treba tražiti rješenje u kojem su svi pobjednici.

• Koja je razlika između sporta i politike?
– Za razliku od politike, sport povezuje ljude. Političari uglavnom ruše mostove između ljudi.

• Možda zato niste željeli još dublje ući u politiku?
– Da. Meni su uvijek bile važnije izvorne vrijednosti.

– Nikada ne bismo pristali da se organizira Svjetsko prvenstvo da smo znali da nam neće napraviti rukometni dom. To je tragedija za nas, to je strašno. Ljutit sam, dođe mi da sve ostavim. Rukometaši nemaju dvoranu i to je strašno. Mene ne zanima javno-privatno partnerstvo. Za koga su oni napravili te dvorane?