Napunio je 100. I dalje vozi bicikl, a lani si je kupio frezu

Šimun Torlak iz Komletinaca proslavio je 100. rođendan, no to ga nije natjeralo da uspori. I dalje vozi bicikl ili ga gura iz trgovine s vrećicama, uživa u radu u vrtu, a lani si je kupio frezu!

Dva puta se ženio

– Najveće mi je zadovoljstvo raditi u vrtu, uzgajati povrće, raditi oko voćnjaka i to me održava. Volim kada je sve čisto od korova jer zna se gdje je travi mjesto, a gdje treba biti čisto. Kupio sam frezu pa će mi biti lakše jer ponekad se i umorim. Nije mi teško otići biciklom u trgovinu, nekada ga vozim, ali uglavnom guram s vrećicama na upravljaču – priča Šimun pokazujući osobnu iskaznicu na kojoj piše da je rođen 25. siječnja 1912. i putovnicu, ali priznaje da nikada nije putovao.

Svega što je proživio živo se sjeća. U Slavoniju, u Komletince kod Vinkovaca došao je 1946. a prije toga je u mjestu Kljaci kod Drniša radio u lokalnom rudniku i doživio tešku nezgodu.

– Vozio sam rudaču na kolicima i sve se radilo ručno. Jednom mi je veliki teret pao na leđa, ali tada nije bilo medicine kao danas pa su mi kolege s posla na ranu stavljali još krvavu i toplu mješinu ovce. Poslije sam bio u domobranstvu pa u partizanima dok nisam došao ovamo. Tu sam radio najviše u šumi. Sve teški poslovi od slaganja trupaca do sječe drva – priča Šimu dodajući da se sjeća kako su u Spačvi kod Vrbanje tovarili klade na željezničke vagone.

– Nisam nikada bježao od posla i ništa nisam želio dobiti badave. Kada sam došao u Komletince, rekli su mi da ću dobiti kuću i osam jutara zemlje. Rekao sam ne, ja ću sebi i obitelji napraviti kuću i kupiti zemlju, malo po malo. Tako je i bilo. Prvo sam napravio drvenu kuću, poslije kad se moglo, zidanu – navodi neumoran Šimun.

Dva puta se ženio i obje žene su umrle, a s prvom ima sina, danas 71-godišnjeg Ivana koji je radio u Njemačkoj, a živi u Kaštelima. Redovito obilazi oca o kojemu se brinuo susjed dok nije umro, a sada mu kuha i sprema susjeda.

Ne voli šljivovicu

– Jedva sam tatu nagovorio da za rata dođe kod mene, ali je izdržao samo nekoliko mjeseci i morao sam ga vratiti. Kaže da je on Šokac i da se ona dalmatinska žica kod njega izgubila. Može još raditi i dobro jede, najviše voli pileću juhu i povrće koje uzgaja u vrtu, kuša i slavonske specijalitete, ali samo malo jer ne voli ništa što je kiselo i ljuto. Umjeren je u svemu. Voli popiti čašu vina poslije jela, a prije doručka ili dok radi, iz bočice potegne gutljaj-dva pelinkovca jer šljivovica mu je ljuta – priča Ivan koji je ocu podario četvero unučadi i jednog praunuka, a koji jedva čeka ožujak i rad u vrtu.