Dijelila su se priznanja za najvolontere i obilježavao njihov dan, Međunarodni dan volontera. A svi koji su volonterizam posvetili spašavanju napuštenih životinja poželjeli su samo jedno – da barem na svoj dan ne pronađu niti jednu napuštenu ili ozlijeđenu životinju.
Posljednjih dana, bolje rečeno posljednjih mjeseci, sve više ih je na ulicama i livadama. Hodaju uplašene i same, traže malo hrane, gutljaj vode, ruku koja će ih utješiti i pomaziti. Izbacuju ih iz automobila za koje se ne zna tko ih je vozio. Ostavljaju ih u plastičnim vrećicama uz puteve kojima se rijetko prolazi. I sve to Zakonu unatoč, zakonu koji propisuje i kazne i imenuje one koji bi trebali kažnjavati. Najjednostavnije je okrenuti glavu od svega. Praviti se da se to tiče nekog drugog.
Jer kako se zamjeriti susjedu koji je imao kujicu sa štencima kojih više nema, ili mu je možda ostala samo kujica. Kako se zamjeriti susjedu koji svog psa i dalje cijele dane drži na lancu, u zdjelici mu je led umjesto vode, a i hrana rijetko stiže do njega. Čak ni nagrade koje se nude za informacije o počiniteljima ne privlače one koji nešto znaju. A životinje i dalje pate, teturaju ulicama, stradavaju pod kotačima automobila. Nije lako biti volonter, nije lako ne okrenuti glavu. Daju volonteri ljubav, vrijeme i svoj novac kako bi pomogli nezaštićenima. I baš zato treba ih slijediti, treba im pomoći u svemu što rade. Trebao bi to i Zakon o zaštiti životinja, ali on se ne može sam provesti.
Volonteri nas trebaju, svi zajedno moramo mijenjati svijet u kojem svima može biti bolje. Pa i napuštenim životinjama koje su i sada na otvorenom i u mraku čekaju da ih netko spasi.
slazem se da treba psiholoska procjena za nekome dati psa u ruke.. a porez, cipiranje, registraciju, dokumente i ostale namete uredno placam drzavi za svog ljubimca..