Narod tijelima brani dobro naoružane Ruse

“Ma kakav rat! Rata biti neće!”, energičan je taksist bez licencije na 80 kilometara dugom putu iz zračne luke u Sevastopolj, najveći grad na poluotoku Krimu. On je Ukrajinac, zovu ga Superman, valjda zbog nekoć uspješne karijere boksača u teškoj kategoriji, što putniku u rasklimanoj i grozomorno prljavoj ladi dokazuje i isječkom iz požutjelih novina. Potom na milozvučnom ruskom kaže kako su Ukrajinci i Rusi braća po krvi i oružju te kako brat neće na brata pa za sve pomirljivo krivi politiku: podjednako onu u Kijevu i onu u Kremlju.

Beskonačno dugo putovanje najednom prekida nailazak na improvizirani punkt nasred prašnjave ceste: desetak muškaraca u maskirnim odorama, bez istaknutih oznaka pripadnosti bilo kojoj postrojbi ili vojsci, neki od njih u šubarama, prizivaju scenu iz balvan-revolucije. Promet blokiraju ježevima i improviziranom rampom pa tako u oba smjera, bez ikakva legitimiteta legitimirajući vozače, no Superman prolazi bez zaustavljanja.

Kao tempirana bomba

– Možda me znaju iz ringa. To su naši dečki, domaći, malo prave reda – govori taksist. Trenutak kasnije iz suprotnog smjera nailazi kolona od desetak vojnih vozila bez ikakvih registarskih oznaka. To su ruski kamioni koji se, jasno je kao dan, vraćaju prazni nakon što su netom iskrcali novu grupu vojnika u neku od sevastopoljskih vojarni. A vojarni je na desetke.

Ovaj grad na zapadnoj obali Crnog mora do prije 20 godina bio je moćna vojna utvrda pod paskom Moskve, odredište ruskih oficira, u ljetnim razdobljima i njihovih obitelji, dok obični civili ovamo nisu mogli ni zalutati.

Sevastopolj je određen kao zajednička luka ruske i ukrajinske Crnomorske vojne flote, koja je (i) danas najveći poslodavac u gradu. A grad je danas pod direktnom upravom ukrajinske vlade, a ne Autonomne republike Krim. I tu leži tempirana bomba koja se danas doslovno valjala po ulicama grada: tisuće proruski orijentiranih građana, podjednako muškaraca i žena, podjednako unučad i njihove bake. Nedaleko od gradske tržnice okupila ih se veća grupa, mirno stoje, neki mašu papirnatim ruskim zastavicama.

U trenutku kad je ulicom zatutnjio vojni kamion s ruskim tablicama (uglavnom ih skidaju), s trga se prolomilo: “Rusija! Rusija!” Galama je privukla nekoliko televizijskih kuća, ali odmah se stvara živi zid. Paradoksalno, goloruk narod tijelima brani strojnicama naoružane ruske vojnike, fantomkama prekrivenih lica, a sve se događa ispred jednog od vojnih objekata koje čuvaju. Nema grubosti, ali na svako podizanje fotoobjektiva koji bi zabilježio ovaj nesvakidašnji prizor deseci ruka podižu se i zaklanjaju vidik.

Žele da Rusi izgube živce

– Nemojte ih slikati, to su naši domaći dečki – govori Griša, svjetlokosi mladić u tridesetima koji na izvrsnom engleskom nekolicini novinara pokušava rastumačiti cilj i smisao samoorganiziranja u odrede civilne zaštite.

– Ovi momci čuvaju red, mir i stabilnost u ovom gradu. A mi čuvamo njih od provokacija, i to dviju vrsta. Najprije od medijskih manipulacija, ali još više od zla koje se na nas može sručiti iz Kijeva od pučističke vlade. Zar je slučajno što iz prijestolnice svaka dva dana šalju novog vojnog zapovjednika, koji izdaju različite naredbe i stvaraju pomutnju? Žele da netko od ruskih vojnika izgubi živce, opali metak i da nađu opravdanje za udar. Zato smo mi ovdje da to spriječimo – govori Griša koji se predstavlja kao aktivist građanske akcije za krimski mir. U luku je uplovio ruski vojni brod, zapravo usidrio se na ulaz u luku, blokirajući prolaz brodovima pod ukrajinskom zastavom. Nad Sevastopoljem se nadvila prohladna noć.