Narodu je odgovaralo što je Tuđman general pobjedničke vojske

Ima uvjerenja po kojima bi hrvatska država bila stvorena i da je na izborima 1990. pobijedio netko drugi, a ne dr. Franjo Tuđman. Jer, Jugoslavija bi se svakako raspala, a onda bi Hrvati, s bilo kim na čelu, ubrali državu s lakoćom s kojom se ujesen beru plodovi. Prema mojem “ispitivanju javnog mnijenja”, ljudi koji tako misle ima podosta, ali su ipak manjina, a veliku većinu čine oni koji Tuđmanu pripisuju sudbonosne zasluge i koji misle da bez njega države, bar ne onakve kakvu smo dobili, ili možda nikakve, ne bi bilo. Njihova je logika jednostavna: poslije tolikih stoljeća u kojima državu nismo imali i iz kojih smo naslijedili sve nepovoljne okolnosti koje su joj bile prepreka, stvoriti samostalnu, nezavisnu Hrvatsku mogao je samo politički genij koji je savršeno dobro znao kako taj pothvat može uspjeti uz sve što ga je činilo nemogućim. To je glavni razlog postojanja onoga što bismo mogli nazvati “tuđmanizam”, ali u posve pozitivnom značenju te riječi. I danas ima Hrvatina koji nisu zaboravili da je Tuđman bio komunist, partizan, Titov general.

Hrvatska vapila za zaštitom

Otkad se Tuđman pojavio u hrvatskoj politici, osluškivao sam, pa i u svom rodnom kraju Imotskom, kako običan svijet doživljava činjenicu da se Titov general sprema povesti Hrvate i da ih je pobjedom na izborima i poveo. Ta činjenica ne samo da tom svijetu nije smetala nego mu je, dapače, bila i te kako privlačna, jer se u vremenu kukavnog ponašanja hrvatske komunističke vlasti, tzv. Miloševićeve antibirokratske revolucije i masovnih srpskih fašistoidnih mitinga na kojima se uzvikivalo “Hoćemo oružje!” Hrvatska osjećala ugroženom i vapila je za zaštitom. U takvu stanju pojava generala Tuđmana bila je ljekovita, i nisam daleko od pomisli da je narodu i te kako odgovaralo to što je riječ o generalu pobjedničke vojske. Dakako, nije Tuđman samo general nego i vrsni povjesničar, a jedinstvo toga dvoga u Tuđmanu političaru dalo je blistav učinak.

Koban bi bio obračun

Tuđman je jako cijenio hrvatsko iseljeništvo, ono je bilo jedno od krila na kojem je uzletio do nacionalnog trona, ali je vrlo dobro znao kako u stvaranju države može i te kako škoditi nepromišljenost, naglost, strast, iracionalnost i nedostatak osjećaja za opasnost kod Hercegovaca, Imoćana i drugih ljudi s kamenjara koji su činili veliku većinu emigracije. Isto je tako jako dobro znao kako bi u vremenu stvaranja države mogao biti koban obračun s ljevičarskim naslijeđem u Hrvatskoj. Osobno sam, ne jednom, bio svjedokom razgovora, u manjim ili većim skupinama, u kojima su pojedinci znali apsolutno nijekati ili ustaše i NDH ili komuniste i socijalističku Jugoslaviju, a Tuđman je odlučnom i sjajnom državničkom logikom znao ta nijekanja odbiti probirući pozitivno naslijeđe i jednih i drugih.

A na državnički i mudar način znao je odgovoriti i na izazove u Domovinskom ratu, u obrani od velikosrpske agresije.Tuđmanizam je, dakle, mjera, ravnoteža, izbor najboljega iz hrvatske prošlosti za stvaranje hrvatske države, izbor najbolje taktike u ratu i pregovorima, izbjegavanje stupica u koje bi se moglo upasti i nalaženje najboljeg prolaza i puta kojim se do države može doći te je potom obraniti. Posebna je pak tema njegova vizija hrvatskog blagostanja poslije stvaranja i obrane države, koja ni izdaleka poslije njegove smrti nije ostvarena, pa će nam trebati neki mirnodopski Tuđman i tuđmanizam.