Ivo Bilogrević doselio se s obitelji u Popovaču, u Ravnik, prije šest godina, nakon što je istjeran iz Glamoča, u kojem je živio u srpskoj kući.
- U izbjeglištu smo od početka rata u BiH jer nam je u Liskovici, selu kraj Mrkonjić Grada, naseljenom pretežno Hrvatima, zapaljena kuća, kao i većini od 200 obitelji, koliko ih je ondje živjelo - kaže Ivo.
Bez povratka
- Nitko se nije vratio jer Republika Srpska ne daje ništa za obnovu kuća, a nemaju ni programa za povratak izbjeglica. Najprije smo bili pet godina u Dalmaciji pa pet godina u Glamoču i onda smo kupili oronulu kuću u Ravniku. Supruga me je napustila prije četiri godine, rekla je da nema uvjeta za život, tako da sada sa 1380 kuna invalidske mirovine uzdržavam djecu. Sin Mario stradao je u ratu od granate, jedva je ostao živ i nije sposoban za rad. Kći Mara povremeno pronađ neki posao, a mlađa kći, Kata, pohađa osnovnu školu za djecu s posebnim potrebama u Puli - kaže Ivo.
Osim što je siromašan, Bilogrević je i teško bolestan. Prije dvije godine obolio je od leukemije, a prije dva mjeseca operirao je karcinom debelog crijeva tako da nije sposoban za rad. Bilogrevići žive u siromaštvu, kada plate račune za struju, vodu i telefon, od male mirovine ne preostane ni za hranu. U posljednje vrijeme Ivo odlazi nekoliko puta na tjedan u Zagreb k liječniku, za što takođr treba novca.
Pomći niotkuda
- Tražio sam pomoć u Centru za socijalnu skrb u Kutini, ali su mi ondje rekli kako imam pravo samo na jednokratnu pomoć 1200 kuna na godinu, a pomažu mi i u školovanju kćeri u Puli. Takođr sam tražio pomoć od popovačke općine. U općini, meu0111utim, traže mnogo dokumenata, ali ja ih zbog bolesti ne mogu prikupiti.
Najpotrebnija nam je kupaonica, međutim i kuća je u ruševnom stanju. Za radnog odnosa bio sam tesar i, da nisam bolestan, popravio bih nešto - jada se Ivo Bilogrević. Priželjkuje da mu neka ustanova ili dobri ljudi daruju građvni materijal i da se nađ majstor koji bi mu pomogao sagraditi kuću.