Naš je Vrhovni sud, uz srpski, jedini u Europi koji ne odlučuje o pravu u nepravomoćnim presudama

Nakon intervjua zamjenika predsjednika Vrhovnog suda doc. dr. sc. Marina Mrčele u povodu odluke Ustavnog suda o početku rada Visokog kaznenog suda, bilo je za očekivati reakciju predstojnice Katedre za kaznenoprocesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Zlate Đurđević. Profesorica je najoštrija kritičarka novog modela organizacije kaznenog sudovanja u kojem će VKS preuzeti žalbene funkcije od Vrhovnog suda na sve odluke županijskih sudova, dok će Vrhovnom sudu preostati da svoju ustavnu ulogu ujednačavanja sudske prakse provodi kroz izvanredne pravne lijekove, doduše sa značajno proširenim mogućnostima.

U mišljenju pisanom na traženje Ustavnog suda, čak ste doveli u pitanje smisao daljnjeg postojanja Kaznenog odjela Vrhovnog suda. Niste li pretjerali kad ste rekli da Vrhovnom sudu jedino preostaje autokratskim metodama prema nižim sudovima ujednačavati sudsku praksu po uzoru na postkomunističke države ili tzv. liberalne demokracije poput Mađarske?

Mišljenje je na zahtjev Ustavnog suda napisala Katedra za kazneno procesno pravo PF-a u Zagrebu u kojem sam sudjelovala. S obzirom na to da se radi o ključnim pitanjima organizacije kaznenog pravosuđa, sustava pravnih lijekova u kaznenom postupku i ostvarivanja zadaća tijela sudbene vlasti osobito Vrhovnog suda, a koji su do sada bili zanemareni, radilo se o vrlo zahtjevnom zadatku kojem smo pristupili vrlo savjesno i temeljito. Ustavni sud je pokazao razumijevanje za opseg materije i brojnost pravnih pitanja te nužnost korištenja većeg broja znanstvenih metoda. Donošenje znanstveno provjerljivih i utemeljenih zaključaka, kako je rekao i Ustavni sud, “podrazumijeva podrobno i vremenski zahtjevno ispitivanje“ te omalovažavanje znanstvenog mišljenja zbog neslaganja sa zaključcima pokazuje nerazumijevanje znanstvenog rada, manjak akademske kulture kao i nepoštivanje temeljne političke i osobne slobode u demokratskim društvima, slobode govora koja ne samo da posebno štiti znanstvenike već ih i obvezuje da informiraju stručnu i opću javnost o pitanjima od javnog interesa. No, ponovno bi parafrazirala glavnog američkog epidemiologa dr. Faucija, da su osobne uvrede zbog znanstvenog rada samo buka na koju se ne treba obazirati. Mogu samo potvrditi i ponoviti mišljenje Katedre koje je postalo integralni dio odluke Ustavnog suda, da je prenošenje cjelokupne žalbene nadležnosti Vrhovnog suda nepromišljeno, promašeno i štetno normativno i organizacijsko rješenje koje će ne samo produbiti institucionalne i funkcionalne nedostatke osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana pred zakonom, koje u odnosu na predmete općinske nadležnosti već postoje u hrvatskom kaznenom pravosuđu, nego je Vrhovni sud razvlašćen kao kazneni sud i kao sud koji ima ustavnu ovlast osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost građana pred zakonom. Jednostavno, on će imati priliku odlučivati o tako malom broju pravnih pitanja u odnosu na izuzetno mali broj predmeta da će njegova uloga u ujednačavanju sudske prakse presudama postati ne samo neznatna već će nestati. Ako je dosad Vrhovni sud, kako je istaknuo sudac Mrčela, odlučivao u 1,65% svih kaznenih predmeta, koji će mu promil sada preostati kada više uopće ne odlučuje o primjeni prava u nepravomoćnim odlukama kaznenih sudova? Očigledno je da Vrhovni sud planira ujednačavati sudsku praksu kroz upravne mehanizme sudačke upravne vertikale, izvanprocesno i izvansudski, a ne kroz sudske odluke što je aksiom u državama vladavine prava zapadne Europe. Preostali su mu zaključci sastanaka Vrhovnog suda s predsjednicima odjela i sudova, služba evidencije i centar sudske prakse, dakle nedvojbeno postsocijalistički i autoritarni mehanizmi za ujednačavanje sudske prakse koji ne postoje u zapadnim demokracijama, a u Hrvatskoj su, nažalost, ojačali od ulaska u EU.

Jeste li 2011. bili u radnoj skupini kad je VKS uveden u Zakon o kaznenom postupku?

Nisam. Ta je radna skupina trebala ispraviti nedostatke ZKP-a iz 2008. prije nego što je 1. rujna 2011. stupio na snagu za sva kaznena djela. Pretpostavljam da ju je vodio profesor Berislav Pavišić koji je predsjedao i radnom skupinom za ZKP iz 2008. Ali u znanstvenom radu o toj noveli ZKP-a iz 2011., objavljenom u Hrvatskom ljetopisu za kaznene znanosti i praksu te izloženom i na savjetovanju u Opatiji, upozorila sam da pitanje osnivanja novog kaznenog suda „podrazumijeva provođenje reorganizacije sudova pa treba biti uređeno Zakonom o sudovima, a ne novelom ZKP koja se donosi u hitnom postupku“, kao i da se „ne predviđa korištenje dodatnih proračunskih sredstava bez kojih je sigurno nemoguće ustanoviti novi kazneni sud". Svi će se složiti da odredbi o osnivanju novog suda nije mjesto u ZKP-u već u Zakonu o sudovima pa je očigledno da se “na mala vrata“, ishitreno i bez ikakve prethodne analize ili rasprave, željela progurati ideja o VKS-u. Struka i politika dugo su vremena odolijevali pritiscima iz pravosuđa za osnivanjem ovog suda i to je razlog zašto smo na njegovo osnivanje čekali gotovo desetak godina.

Smatrate li da je Visoki kazneni sud nepotreban ili da nam je nepotreban ovakav VKS koji otima ili ograničava temeljnu funkciju Vrhovnog suda u pogledu ujednačavanja sudske prakse? Sudac Mrčela doslovno je rekao kako su besmislene teze o nepotrebnosti Visokog kaznenog suda.

Oduzimanje Vrhovnom sudu ovlasti da sudjeluje u redovitom kaznenom postupku je ne samo nepotrebno već i pogrešno. Naime, nije riječ o bilo kakvoj suštinskoj, institucionalnoj ili organizacijskoj reformi sudova ili reformi sustava pravnih lijekova, već o formalističkoj reorganizaciji postojećih ovlasti, o stvaranju novog suda, koji oduzima VSRH njegove postojeće ustavne ovlasti. Cjelokupna reforma se zapravo sastoji u tome da je žalbeni odjel Vrhovnog suda koji rješava 1400 predmeta pretvoren u Visoki kazneni sud, a odjel za izvanredne pravne lijekove koji rješava 130 predmeta ostao je na Vrhovnom sudu. Time nije riješen problem koji imamo, a to je ujednačavanje prakse općinskih sudova koji rješavaju daleko najveći broj kaznenih predmeta za kaznena djela zapriječena kaznom do 12 godina zatvora, a koji i dalje nemaju jednu već 15 viših instanca. Rješenje je pogrešno jer je produljeno trajanje kaznenih postupaka uvođenjem još jedne instance koja može ukidati i preinačavati pravomoćne presude umjesto da je uvedeno rješenje da Vrhovni sud donosi u što većem broju slučajeva pravomoćne presude. Umjesto da Vrhovni sud s obzirom na svoju ustavnu zadaću, po uzoru na primjerice njemački i francuski vrhovni sud, jača i širi svoju jurisdikciju a time i utjecaj te da mu je pružena prilika da svojim odlukama ujednačuje sudsku praksu, učvršćuje svoj autoritet i razvija koherentnu jurisprudenciju, a time i cjelokupni kaznenopravni poredak, dogodilo se upravo suprotno. Očigledno je cilj bio osnivanje novog suda.

Zašto je tek 10 godina od najave osnivanja VKS-a pokrenuta polemika o njegovoj opravdanosti? Smatrate li korektnim što Peđa Grbin i Orsat Miljenić nisu odbacili tu ideju dok su bili na vlasti, već su tek nakon toliko godina uoči početka njegova rada zatražili ocjenu ustavnosti?

Željela bih podsjetiti da je percepcija o polemici koja je sada pokrenuta pogrešna. Naime, još prije ili početkom 2000-ih postojala je ideja o osnivanju VKS-a koju je iznio tada sudac Vrhovnog suda Milan Vuković. Međutim, tada je struka, na čelu s akademikom Davorom Krapcem, koji je tada bio i predsjednik Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu, a kasnije sudac Ustavnog suda, bila jedinstvena u suprotstavljanju ideji koja će onemogućiti da o pravima građana u najrepresivnijem dijelu državnog aparata – kaznenom pravu – odlučuje Vrhovni sud. Nakon toga je ta ideja zamrla dok nije zaobilazno kroz odredbu ZKP-a bila ponovno aktualizirana. U odnosu na znanstvene argumente mogu samo reći da se oni ne donose na sastancima ni na temelju paušalnih i površnih tvrdnji, već na temelju dugotrajnog i mukotrpnog znanstvenog rada. Od zagrebačke Katedre je Ustavni sud zatražio znanstveno mišljenje i mi smo proveli znanstveno istraživanje nakon čega smo Ustavnom sudu i javnosti podastrli rezultate. Pitanje tko predlaže ocjenu ustavnosti je irelevantno. Odluka suda je uvijek ključna i stoga on snosi odgovornost, a ne podnositelji, stranke ili znanstvenici. Ustavni sud suspendirao je početak rada VKS-a što znači da je smatrao da postoji opasnost od nastanka teške i nepopravljive štete. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj odluci izričito rekao da je neustavnost nove pozicije Vrhovnog suda zasnovana na legitimnim sumnjama i na također legitimnim nepovoljnim očekivanjima. Takve primjedbe zamućuju temeljno pitanje, a to je ima li Vrhovni sud sada ovlasti nadzirati primjenu prava u kaznenim postupcima i jesu li ti instrumenti sukladni vladavini prava.

Sudac Mrčela ustvrdio je otprilike kako se digla galama oko 600 predmeta godišnje što je 1,65 % svih kaznenih predmeta ili 0,05 % svih predmeta na sudovima u RH?

Još od ZKP-a iz 1997. provodilo se kontinuirano smanjenje nadležnosti i djelokruga VSRH u kaznenim predmetima, koje je kulminiralo osnivanjem VKS-a. Podatak koji je sudac Mrčela iznio o broju od oko 2000 riješenih predmeta godišnje također pokazuje da je sužavanje stvarne i funkcionalne nadležnosti i djelokruga toga suda dovelo do smanjenja broja predmeta u zadnja dva desetljeća, pa je argumentacija o potrebi rasterećenja toga suda deplasirana. Upravo tvrdnja suca Mrčele da je Vrhovni sud mogao dosad nadzirati primjenu prava u 1,65% svih predmeta, a sada će se taj postotak bitno smanjiti, što je i neskriveni cilj reforme, pokazuje da Vrhovni sud ostaje bez nadležnosti i bez djelokruga poslova u kaznenim predmetima koji bi mu dali mogućnost da se upusti u kaznenopravnu praktičnu zbilju i da donosi autoritativne meritorne sudske odluke koje mogu utjecati na primjenu prava nižih sudova.

On tvrdi da Vrhovni sud nije "razoružan" jer će u tim predmetima sada suditi po izvanrednim pravnim lijekovima, te upozorava kako je to bio jedini najviši sud koji sudi o činjenicama, a ubuduće sudit će o pravu, te je zato potreban VKS kao žalbeni sud.

Tu tezu stalno ponavljaju oni koji podržavaju razvlašćivanje Vrhovnog suda, a ona ne samo da je pogrešna već se radi o spinu ili marketinškom triku kojim se javnosti prikazuje pitanje ili sukob do kojeg nikada nije došlo. Ni jedan Fakultet u svom mišljenju, kao ni ja, nikada nije dao izjavu da bi Vrhovni sud trebao odlučivati o činjenicama. To uopće nije sporno pitanje. Vrhovni sud može i ne mora odlučivati o činjenicama, ali sukladno Ustavu on mora odlučivati o primjeni prava u pravnim pitanjima, i to u nepravomoćnim presudama. Stoga je ispravna tvrdnja da je sada Vrhovni sud jedini najviši sud u europskim državama vladavine prava, uz Vrhovni sud Srbije, koju ne možemo ubrojiti u države vladavine prava, koji nema ovlast odlučivanja o pravnim pitanjima u nepravomoćnim kaznenim presudama. Jasno smo pokazali u mišljenju Ustavnom sudu da takvu ovlast imaju Vrhovni sudovi u Njemačkoj i Francuskoj, kao i drugim demokratskim državama, a to zahtjeva i ESLJP – da postoji mehanizam da sud koji je na čelu sudske piramide ujednačuje praksu prije pravomoćnosti odluke. Istina je da i u drugim državama postoje Visoki sudovi, ali najviši sud u sudskoj hijerarhiji uvijek ima putem pravnog lijeka – žalbe, kasacije ili revizije – odlučivati o pravnim pitanjima protiv nepravomoćne odluke. Vrhovni sud ne smije izvršavati svoju ustavnu izvanrednim pravnim lijekovima. Pravomoćna odluka može se mijenjati samo iznimno u slučajevima teških povreda koje narušavaju pravni poredak, bude sumnju u pravilnost kaznene presude i u ostvarenje svrhe kaznenog postupka, a to je da nedužni okrivljenik ne bude osuđen, a da se krivom okrivljeniku izrekne kazna. U sukobu dvije ustavne vrijednosti – pravomoćne sudske odluke i ujednačene sudske prakse – međunarodno pravo i ustavi europskih država nedvojbeno daju prednost pravomoćnosti. Stoga je postupak za ukidanje pravomoćne presude sukladan načelu pravne sigurnosti samo ako je on prijeko potreban zbog okolnosti supstancijalnog i prisilnog karaktera, koje uključuju potrebu ispravljanja pogrešne osude, a ne zbog ujednačavanja sudske prakse. Da je pravomoćnost finale kaznenog postupka nakon kojeg više nema ujednačavanja sudske prakse potvrđuje i sam sudac Mrčela odgovorom na vaše pitanje o blagim kaznama zbog objesne vožnje sa smrtnom posljedicom, kada je rekao “Ova je kazna nepravomoćna, pa će drugostupanjski ocjenjivati je li kazna primjerena djelu i počinitelju“. No, Vrhovni sud više nikada, niti za jedno kazneno djelo nije taj drugostupanjski sud koji će odlučivati o visini kazne, o tom najrepresivnijem zahvatu države prema pojedincu, osim tri puta godišnje kada odlučuje o kazni dugotrajnog zatvora.

Je li vas pogodilo što Ustavni sud nije usvojio vaše i ocjene ostalih katedri?

S obzirom na zaključke mišljenja stručnjaka za kazneno procesno pravo, čijem je teoretskom znanju i znanstvenom opusu imanentna materija ustavnog prava, odluka Ustavnog suda bila je iznenađenje. Naime sve četiri katedre zaključile su da je ukidanjem žalbene nadležnosti Vrhovnog suda povrijeđen čl. 116. Ustava. Rijeka i Zagreb takav su zaključak donijeli u odnosu na oduzimanje cjelokupnog žalbenog odlučivanja o pravnim pitanjima protiv presuda i rješenja, a Osijek i Split utvrdili su djelomičnu neustavnost. Znanstvenim argumentima Ustavni se sud formalno poklonio, no sadržajno ih je u cijelosti otklonio. Mišljenja su u integralnoj verziji, uz izuzetak onoga zagrebačke Katedre, čiji su dijelovi ispušteni s argumentom irelevantnosti, sastavni dio odluke Ustavnog suda na 64 stranice od kojih su 33 sadržaj tih mišljenja. Zaključke tih mišljenja Ustavni je sud odbacio i suprotstavljajući im se istovremeno ih koristio za razvijanje svoje protuargumentacije. Ipak, ostavio je širom otvorena vrata da se ipak radi o neustavnom ograničavanju ovlasti VSRH da vrši nadzor nad primjenom prava rekavši: “problem neravnoteže u "podjeli" nadležnosti između VSRH i VKS koji je zakonodavac, navodno, proizveo (na štetu Vrhovnog, a time, kako se smatra, i na štetu prava građana), ne može u danim okolnostima predstavljati fokus ove apstraktne ustavnosudske ocjene. Stvarnu (ne)uravnoteženost i/ili (ne)funkcionalnost sustava koji predlagatelji osporavaju može razotkriti tek sudska praksa tijekom određenog vremena, a ne a priori izraženo mišljenje Ustavnog suda ili bilo koje druge institucije ili pojedinca, premda ono može biti zasnovano na legitimnim sumnjama i na (također legitimnim) nepovoljnim očekivanjima.“ Dakle, tek nakon što budemo vidjeli kako Vrhovni sud koristi svoje ovlasti i može li njima osigurati jedinstvenu primjenu prava, znati ćemo je li rješenje neustavno.

Sudac Mrčela prozvao je profesore koji pišu pravna mišljenja za što su plaćeni od stranaka u nekom predmetu, a kada sud ne prihvati ta mišljenja onda kritiziraju odluke sudova. Nije mu sporna kritika već to što se javnosti prešućuje plaćeni angažman smatra "u najmanju ruku nemoralnim"?

Zaista se čudim da još netko može zastupati stajalište Ivana Milasa iz davnih devedesetih “kila mozga – dvije marke“. Nema ništa sporno u činjenici da znanstvenici naplaćuju strankama ili sudu svoje mišljenje. To nikako ne ukazuje na njihovu ovisnost ili pristranost. Oni su dužni donositi prosudbe na temelju znanstvenog istraživanja, objektivno i nepristrano, na temelju Ustava, zakona, judikature i teorije i za taj svoj rad trebaju biti plaćeni, kao i sve druge struke. Oni nikada ne smiju niti bi to bilo zakonito, a kamoli moralno, davati pravna mišljenja po narudžbi stranke. Međutim, ovakav stav velika je uvreda za struku i pravne znanstvenike koji imaju dužnost stavljati svoje znanje u službu konkretnih sudskih postupaka. Osobno sam napisala mišljenje koje stranka nije mogla koristiti jer joj zaključci do kojih se može doći često tek nakon provedenog istraživanja nisu išli u prilog.

Sudac Mrčela kaže: „Međunarodno poredbenim se raščlambama može dokazati ili ne dokazati štogod se želi. Izgleda da treba neprestano ponavljati da se ujednačava pravo, a ne činjenice. Treba dobro pogledati 20. Mišljenje Savjetodavnog vijeća europskih sudaca (CCJE).“

Ne znam treba li komentirati diskvalifikaciju korištenja međunarodnog i poredbenog prava u znanstvenim istraživanjima s obzirom da se radi o ključnim znanstvenim metodama u pravnim znanostima, a njima se ne dokazuje „štogod se želi“, takva tvrdnja je diskvalifikacija prava kao znanosti i logičnog normativnog sustava, već su njihovi rezultati provjerljivi i dokazivi. Sigurna sam da se niti u kaznenom postupku ne može dokazati što god se želi. Ako se dobro pogleda 20. Mišljenje Savjetodavnog vijeća europskih sudaca u njemu se navodi “stvaranje pravnih normi in abstracto, u obliku obvezujućih tumačenja ili općih mišljenja donesenih na općim sjednicama vrhovnoga suda. Ti instrumenti (...) se ne donose u vezi s nekim stvarnim predmetom ili postupkom koji je u tijeku, pri čemu stranke u takvim sporovima i njihovi odvjetnici nisu u mogućnosti iznositi argumente u prilog svojih stajališta. (...) Takvi instrumenti (...) daju povoda za zabrinutost s motrišta odgovarajuće uloge pravosuđa u sustavu diobe državne vlasti.“ A s navedenim se može samo dokazati da je ispravno mišljenje zagrebačke katedre da su pravna shvaćanja ili zaključci doneseni na sjednicama sudaca instrumenti kojima se krše sva procesna pravila o donošenju sudskih odluka u ZKP, kao i načelo pravičnog postupka, podjele vlasti i unutarnje sudačke neovisnosti. To je još 2005. godine utvrdio u svom radu o sedam smrtnih grijeha tumačenja zakona odjela Vrhovnog suda Siniša Rodin, sada sudac Europskog suda pravde u Luksemburgu.

Iako i vi i osječka katedra prigovarate što Vrhovni sud gubi mogućnost ujednačavanja sudske prakse u pogledu nezakonitih dokaza, istražnog zatvora i uvjetnog otpusta, sudac Mrčela tvrdi kako se zaboravlja da se proširuje uloga Vrhovnog suda po izvanrednim pravnim lijekovima, ali i da ne treba zaboraviti i na ulogu Ustavnog suda ponajviše kad je riječ o istražnom zatvoru, te da tu ni zbog čega nije nužna uloga Vrhovnog suda?

Argument da u odnosu na nezakonite dokaze, istražni zatvor i uvjetni otpust “nema neujednačene sudske prakse. Nema razloga da tako ne ostane, a VKS će sigurno voditi računa o bogatoj sudskoj praksi Vrhovnog suda“ koji iznosi sudac Mrčela je ne samo kontradiktoran već i nevjerojatno šaljiv. Nema neujednačene sudske prakse o nezakonitim dokazima i istražnom zatvoru? I nema razloga da tako ne ostane, ali postoji bogata sudska praksa Vrhovnog suda. A i bogata praksa Ustavnog suda. Pa otkud ta praksa visokih sudova ako je primjena prava u tim slučajevima ujednačena? Argument je potpuno neuvjerljiv i apsurdan. Upravo je sedes materiae ustavne ovlasti VSRH da osigura jedinstvenu primjenu prava u odnosu na kaznenoprocesne odluke kojima se teško zadire u ustavno pravo na slobodu, privatnost ili pravični postupak. Istu ovlast ima i francuski Kasacijski sud, kao i njemački Vrhovni savezni sud. Radi se o pravima o kojima odlučuje Ustavni sud RH i ESLJP, pa nije sporno da na procesnoj vertikali prema ustavnoj i međunarodnoj kontroli mora biti i VSRH. To je još jedan dokaz o upitnosti postojanja suda koji će odlučivati samo o izvanrednim pravnim lijekovima, a i Ustavni sud je u svojoj odluci rekao da poštujući načelo pravomoćnosti zakonodavac nema obvezu propisati izvanredne pravne lijekove. Dakle, Vrhovni sud vrši svoju ustavnu ovlast kroz instrumente koje zakonodavac nema obvezu propisati. Koji oksimoron!

Jedna od najvećih mrlja u borbi protiv korupcije je dugotrajnost postupka u velikim predmetima? Što se po vama može učiniti, je li moguće "povlašteno" tretirati takve predmete od iznimnog državnog značaja i recimo kroz zakonodavnu intervenciju disciplinirati sudionike te inzistirati barem na organizaciji suđenja kako bi takvi predmeti imali primat te se odvijali u kontinuitetu? Premda i stabilne demokratske zemlje s dugom pravnom tradicijom poput Francuske pa će se tek iduće godine suditi bivšem predsjedniku Nicolasu Sarkozyiju za financiranje kampanje 2007. što se razvlači već čitavo desetljeće.

Da ostanemo na temi intervjua, a ona je usko vezana uz pitanje dugotrajnosti postupaka. Otvaranjem mogućnosti pobijanja svih pravomoćnih presuda sa zatvorskom kaznom VKS-a pred Vrhovnim sudom, što je prije bilo nedopušteno u odnosu na drugostupanjske presude Vrhovnog suda, produženo je trajanje kaznenih postupaka. Uvedena je četvrta instanca koja može ne samo preinačiti presudu, već je može i ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje u pravilu na prvi stupanj. Dakle produžiti pravomoćno završeni kazneni postupak. Znači nema dvojbe da se radi o rješenju prema kojem će kazneni postupci postati još dugotrajniji. Ako će Vrhovni sud sada postati četvrta instanca, a samo tako može sudskim putem vršiti svoju ustavnu ovlast ujednačavanja odluka nižih sudova, to će rezultirati još dugotrajnijim postupcima i pravnom nesigurnošću kršenjem načela res iudicata. Temeljni cilj ove reforme, kao i svake reforme hrvatskog pravosuđa, je rješavanje problema dugotrajnosti i kršenja prava na suđenje u razumnom roku, a rezultat je upravo suprotan – uvođenje još jednog suda, još jedne instance u hijerarhiji sudova u kaznenom postupku koja može produžiti suđenje godinama.

Na vrhuncu pandemije u Hrvatskoj odvjetničkoj komori dan uoči novih mjera uspjeli ste organizirati savjetovanje Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu upravo o kaznenom pravosuđu u uvjetima "novog normalnog". Koje bi ključne zaključke ili mišljenja izdvojili?

Usprkos nezavidnoj situaciji uspjeli smo organizirati vrlo uspješno savjetovanje koje je u cijelosti ispunilo svoju svrhu koja je bila, kako i naziv savjetovanja govori razmjena znanja, iskustva i ideja kaznenopravne znanosti i kaznenog pravosuđa u uvjetima 'novog normalnog'. Na savjetovanju su izloženi rezultati vrijednih istraživanja naših kaznenopravnih stručnjaka iz prakse i teorije te su raspravljena brojna otvorena pitanja našeg kaznenog pravosuđa.

Udruženje je spoj teorije i prakse, teorije koja služi praksi i praksi koja se ne može razvijati niti imati obilježje pravne ili kaznenopravne prakse bez teorije, jer pravo nije obrt ili vještina, pravo je znanost, primjena prava je intelektualna zadaće utemeljena na pravnim konceptima, pojmovima i načelima. Stoga teorija i praksa jedno bez drugog ne mogu, često ih se uspoređuje s bračnim partnerima, koji istina u zadnje vrijeme u javnosti izgledaju kao da nisu u braku, ali ako i nisu u braku onda su u izvanbračnoj zajednici koja danas ima iste učinke kao i bračna zajednica, i stoga su nužno i zauvijek osuđeni jedno na drugo. Upravo je ovo savjetovanje dokazalo da se radi o sretnoj vezi, istina s povremenim problemima kao u svakoj sretnoj vezi. 

Radi se o savjetovanju kojim završava moj četverogodišnji mandat na čelu najvažnijeg hrvatskog udruženja kaznenopravnih stručnjaka koji mi je predstavljao izuzetnu čast i na koji sam ponosna. Vjerujem da je Udruženje u ove četiri godine dokazalo da njegova uloga nije deskriptivna i apologetska, već kritička i konstruktivna, te da je živjelo kao suvremena europska znanstveno-stručna platforma otvorena za raspravu o najaktualnijim, često prijepornim i neugodnim temama za kazneno pravosuđe, zakonodavca i Ustavni sud. Vjerujem da samo otvorenom, argumentiranom i slobodnom raspravom o njima možemo naprijed prema pronalaženju rješenja za učinkovitiji kazneni postupak, afirmaciju struke u javnosti, jačanju neovisnosti – unutarnje i vanjske – sudaca te zaštiti pravosuđa od političkih utjecaja.