Zahvaljujući velikoj akciji sterilizacije pasa u međimurskim naseljima, u čakovečku obitelj Lukša nakon šest godina vratio se Beo. Taj mješanac vižle i zlatnog retrivera nestao je 2012., u dobi od godinu i pol dana. Najtužniji je u tom trenutku bio tada sedmogodišnji dječak Blaž. Lijepio je letke po rasvjetnim stupovima i s roditeljima obilazio okolne ulice, no Beu nije bilo ni traga ni glasa.
Čip s podacima
I onda se potkraj lipnja na Facebook stranici čakovečke udruge za zaštitu životinja Prijatelji, koja vodi azil za pse, pojavila informacija da je u naselju Kuršancu, nekoliko kilometara udaljenom od Čakovca, pronađen pas Beo.
– Iz veterinarske ordinacije Dr. Kvakan nazvali su nas 26. lipnja i rekli da su u jednom romskom naselju pronašli psa koji ima čip s našim podacima. Ja sam bila na poslu, a Blaž je bio nestrpljiv da što prije vidi Bea. Nisam mogla izdržati, pa sam ranije otišla s posla. Ambulanta se otvarala u 16 sati, i do tada smo kružili oko zgrade i ugledali ga kroz prozor. Kad je začuo naš glas, Beo je podigao glavu i počeo lajati. Prepoznao nas je, a mi smo se rasplakali – priča Dubravka Lukša. Veterinarka ih je, kad je počela poslijepodnevna smjena, pustila unutra.
– Bio je iscrpljen. Jedva je glavu držao od umora. Divni ljudi u ambulanti dali su mu antibiotike, injekcije za obnovu kože i dlake, kapi za oči, tabletu za čišćenje... Danas je to drugi pas, još mu se vide rebra od izgladnjelosti, ali napreduje – dodaje Dubravka. Bea su udomili kako bi bio društvo ostarjeloj labradorici Atki, koja je u međuvremenu uginula u dobi od čak 17 godina. Obitelj Lukša potom je pružila dom labradorici Nali s kojom se Beo izvrsno slaže. Kako je završio u Kuršancu, nije poznato. Moguće je da je preskočio ogradu i odlutao dalje nego što je mislio.
“Uopće mu ne treba lajna”
– Ni u najluđim snovima nismo mislili da će se Beo vratiti nakon toliko godina. Kopkalo nas je prvih nekoliko godina zašto nitko ne zove jer, ako je negdje uginuo, s pomoću čipa bi došli do nas i iz komunalnog redarstva tražili da platimo troškove prijevoza i ukopa. No, mogao je negdje uginuti a da ga nitko nije pronašao – kaže Dubravka. Sin Blaž (13) je oduševljen. Ovo su mu najljepši školski praznici. Vodi Bea u šetnju i viče: “Uopće mi ne treba lajna, ne miče se od mene ni jedan korak!” Dubravka ima samo riječi hvale za djelatnike ambulante Dr. Kvakan smještene, što je još jedna neobična okolnost, u njihovu susjedstvu, kao i za volontere iz čakovečkog azila za napuštene životinje.
– To su divni ljudi! Nadam se da će ovaj naš slučaj potaknuti i druge ljude da udome pse. Ta jadna stvorenja nisu ništa kriva, a pružaju toliko ljubavi – kaže D. Lukša. Tijekom nekoliko mjeseci u Međimurju će se sterilizirati oko 3000 pasa u 12 romskih naselja. Mnogi od njih traže novi dom.