Mirni su bili dani u Bosanskoj ulici. Marija Grgurić onamo je stigla u posjet, ima tome godina, iz rodne Poljske, zagledala se u Vukovarca i zauvijek ostala. U hladu tetina duda, prve riječi hrvatskog jezika naučila ju je susjeda Katica Zadro. Kad se Kata udavala, Marija je šila posteljinu kao što bi svojoj sestri. Godišnja doba su se smjenjivala, a dvije obitelji, Gregurević i Zadro, svoju su bliskost prenijele i na svoju djecu, Zdenislava i Tomislava. Kad je zaratilo, dvojica prijatelja, tinejdžera, preko noći su odrasla pa navukla maskirne odore i ozbiljan izraz lica. Sluteći krvavi rat, Marija je usnula čudan san.
– Sanjala sam da se nekamo vozimo Blago Zadro i ja, a bus pun ko šipak. Držimo se mi u onoj gužvi jedan za drugoga da ne padnemo, kad kaže Blago: "Marija, ja moram ići", a ja ću na to: "Blago, ja idem dalje. Tako je i bilo – prisjeća se Marija Grgurević zloslutnog sna koji je navijestio teške, preteške tragedije. U samo mjesec dana tog prokletog ljeta 1991. umro joj je otac, utopio se nećak, onog dana kad ga je usnula otišao je i prijatelj Blago, a onda je stigao i glas o smrti sina Zdenislava. Njezinoga Grge, kako su ga nazivali.
Ponosno i hrabro
Majka Marija od boli za sinom doživjela je moždani udar. Stoga, njezina su sjećanja danas kaleidoskop potisnutih trauma, pa okolnosti pogibije sina ne može i ne zna objasniti. Umjesto nje, tog se mučnog događaja prisjetio suborac Marin Mrđen.
– Poznajem Grgu od djetinjstva. Bio je nešto mlađi od naše ekipe s Trpinjske kojoj se približio ponosno i hrabro. U obrani je sudjelovao od samog početka, bio je uvijek s nama, među prvima – prisjeća se Marin.
Dobro pamti i 2. rujna, kad je poginuo Grga, kao prvi iz voda Žuti mravi koji je otišao. Dva dana nakon 22. rođendana.
Trube u Grginu čast
– Toga dana vozio sam suborca Zorana u Rijeku na liječenje, bio je teško ranjen. Vratio sam se kući u Borovo naselje i kroz prozor začuo silnu buku automobilskih truba. Odmah sam znao da se nešto strašno dogodilo, istrčao na ulicu, tada čujem da je Grga stradao – priča Marin.
Dogodilo se to na Lipovačkom putu. Pogođen je snajperom s velike udaljenosti: smrtonosni metak svoj je cilj pronašao – ispod Grgine kacige.
– Sjeo sam na motor i odjurio u bolnicu. Ležao je na krevetu, baš su s njega skidali odjeću i pokrivali ga plahtom. Bio je više mrtav nego živ. Naš prijatelj Ivan Leutar uhvatio ga je za ruku i tada nam se, da ne povjerujete, Grga nasmiješio. Je li to bila neka refleksna reakcija ili je znao da smo to mi... ne znam. Želim vjerovati da je znao da nije umro sam – kaže suborac.
Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje.