Na pitanje “što nas čeka sutra” nikada nije bilo teže odgovoriti, a kamoli raspravljati o tome koje će dalekosežne posljedice na društvo ostaviti koronavirus. Ipak, s našim poznatim sociologom, redovitim profesorom na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu Renatom Matićem razgovarali smo upravo o tome.
Kako biste opisali stanje u Hrvatskoj?
Što se tiče prvih mjesec dana, pa čak i u okolnostima dodatne iznenadne prijetnje izazvane potresom, koja je mnoge naše sugrađane doslovce i na dulje vrijeme prognala iz njihovih domova, ne može se reći da je u trajnijem smislu zavladao strah, a posebno ne panika. Hoće li do toga uslijed dugotrajnijih nepromijenjenih okolnosti, ipak doći? Željeli bismo i nadamo se naravno da to neće biti scenarij. Za sada se može reći da je, osim nekakve početne šoping histerije, više prisutna određena zabrinutost, kao reakcija na neizvjesnost koja se očekuje u ekonomskom i socijalnom području.
Jesu li ljudi više zabrinuti zbog širenja bolesti ili zbog tih ekonomskih i socijalnih posljedica?
Unatoč nizu najavljenih mjera, izostaje ona reakcija koja bi građene nedvojbeno uvjerila da je njihovo dobro na prvom mjestu, a da profit financijskih institucija, i ostalih tzv. velikih igrača ne smije upravljati zdravljem i životima ljudi. Njihova logika, ne samo da nije u stanju odgovoriti na izazove poput ovoga već uporno i uvijek iznova kreira kataklizmične scenarije. Virus je izazov humanosti, solidarnosti i odgovornosti za druge, i to su ključevi rješenja i ozdravljenja, a ne nikakvi specijalni interesi.
Kako su prihvaćene sve izvanredne mjere koje su uvedene?
Suočavanje s izvanrednim okolnostima treba razlikovati od suočavanja s izvanrednim mjerama. Do pojave izvanrednih okolnosti kao što je pandemija dolazi uglavnom spontano (premda se uvijek spominju i teorije zavjere, koje počivaju na jasno izraženoj namjeri), recimo to tako prirodnim putem, dokizvanredne mjere striktno donosi i nameće neki društveni autoritet. Sad tek na red dolazi rasprava o izvanrednim mjerama, koje su jedna od izvanjskih reakcija na već postojeće izvanredne okolnosti. Zašto se čini da je kod nas reakcija na izvanredne mjere poput ograničenja okupljanja, nesmetane komunikacije u smislu susreta i razgovora te ograničenog kretanja i potpune zabrane kretanja u uvjetima samoizolacije prilično mirno dočekana? Prije svega zbog razumijevanja pojmova kao što su epidemija i pandemija, ali i iskustava prijašnjih generacija, te su mjere, prepoznate kao primjeren odgovor. Iduća okolnost je, barem do sada, primjerena i dobro prihvaćena re- akcija na dnevne informacije stručnih osoba okupljenih oko Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske.
Jesu li nadležni, krizni stožer, dobro pristupili javnosti?
Ako je suditi prema podacima agencija za ispitivanje javnog mnijenja, zasad prevladava pozitivna ocjena o aktivnostima koje su poduzete na široj društvenoj razini, u smislu upravljanja zdravstvenim aspektima krize. Kakva će ukupna ocjena biti u budućnosti, a posebno ocjena u smislu upravljanja socijalnim i ekonomskim posljedicama, to će se tek vidjeti. Posebno je pitanje trajanja spomenutih mjera i mogućih učinaka na demokratske procese. Oko toga, u svakoj demokratski zainteresiranoj javnosti, nikada ne može i ne bi smjelo biti dovoljno opreza.
Posebno se raspravlja o pitanju nadzora tehnologije.
Mjere s kojima se može ući na vrlo „sklisko“ područje, one su o uključenju različitih oblika elektroničkog nadzora. Njihovo bi se pokretanje, u početku, objasnilo potrebom zaštite javnog zdravstvenog interesa, i deklarativno bi uključivale samo osobe koje se nalaze u samoizolaciji. Međutim u tom se dijelu krije nevidljiva i vrlo osjetljiva crta, koja se jednako tako neopaženo može prijeći, a iza koje zajedničko dobro i demokratska građanska prava mogu biti dugoročno žrtvovana, pod izgovorom nekakve apstraktne „sigurnosti“.
Zašto je Hrvatska među državama u kojima se podrazumijeva, snažna intervencija države?
Istraživanja koja se redovito pro- vode posljednjih desetljeća na razini EU, između ostalog, ispituju povjerenje građana u društvene institucije. U usporedbi s drugim državama, godinama se ponavljaju rezultatima koji govore o „visokom“ nepovjerenju hrvatskih građana u gotovo sve društvene institucije, pa najniže rezultate gotovo standardno, imaju pravosuđe, parlament, vlada, i politički akteri u cjelini. Unatoč tome, ne posustaju vrlo visoka očekivanja od „države“ kada su posrijedi gotovo sve usluge, pa i one kada je riječ o problemima koji su nastali kao posljedica individualne neodgovornosti. U čemu je „tajna“ takve proturječnosti? Uobičajeno tumačenje se poziva na navike većine građana starije i srednje dobi, u kojima su još prisutna sjećanja na svakodnevni život u godinama prije 90-ih prošlog stoljeća ili, kako se često govori, „bivši društveni sistem“. S obzirom na to da je riječ o vremenu kada su gotovo sve usluge bile isključivo odgovornost društvenih institucija, tj. „države“, taj se model očekivanja jednostavno prelio i nastavio živjeti i danas.
Nije li danas situacija ipak drugačija s obzirom na to da živimo u demokratskom sustavu?
Pri ovom tumačenju zanemaruje se bitna činjenica, a to je način provedbe vlasti. Kao što je u prijašnjem razdoblju gotovo sva vlast bila koncentrirana u rukama jedne partije, navika „totalitarnog vladanja“ do sada nije zamijenjena „demokratskim upravljanjem“. Dakle, tamo gdje je koncentrirana moć donošenja presudnih odluka za život građana još bi više trebala biti prisutna i odgovornost. Ako moć ne prati odgovornost, prisutno je sve drugo osim pozitivnih rezultata, ali i dalje se očekuju rješenja jer se ona na drugom mjestu, a u našem slučaju, izvan ruku političkih aktera, ne mogu ni dobiti.
Možemo li uopće raspravljati o tome što naš čeka u budućnosti?
Govor o budućnosti uvijek mora voditi računa o tome da se u pokušaj objektivne procjene na osnovi poznavanja činjenica i prepoznavanja različitih uzročno-posljedičnih veza, ne upetlja lista osobnih želja, a posebno ne otklon u izgovaranje potpuno neutemeljenih spekulacija. Osobne želje i nadanja ćemo teže izbjeći, ali je pri tome bitno je naglasiti da je riječ upravo o tome, a ne o utemeljenim procjenama, ali različite spekulacije i „rekla-kazala“ priče, ne samo da kompromitiraju svaki ozbiljan pokušaj razgovora već se pod svaku cijenu trebaju prepoznati i odbaciti, kako god zvučale otkrivajuće, atraktivno ili skandalozno. Također, treba imati na umu kako je svako predviđanje, nezahvalno, a predviđanje događanja u društvenoj stvarnosti,zbog nepostojanja očite i stabilne usklađenosti „uzrok – posljedica“, jednako je, pa čak i manje izvjesno od predviđanja, primjerice, u seizmologiji, gdje stručnjaci jasno kažu da zasad ne postoji mogućnost procjene novih vremena, mjesta i intenziteta idućih tektonskih poremećaja.
Kako koronavirus utječe na naše prosuđivanje?
Aktualna pandemija za sada umjetno prekriva sliku šire stvarnosti, koja govori da svakog dana, i to u posve normalnim okolnostima, ovaj svijet napusti 153.000 ljudi ili ukupno 56 milijuna u jednoj godini. Drugim riječima, na milijun stanovnika godišnje umire njih 75.000, što za našu ukupnu populaciju iznosi 300.000. Također, zanemarujemo činjenicu da na našem planetu glad u jednom danu ubije 20.000 ljudi, od toga najviše djece, dakle onih najmanjih i najslabijih. Kad već sastavljamo različite scenarije i jednadžbe, upuštamo se u procjene, nemojmo zaboraviti te istine o nama i svijetu oko nas.
Koje mogu biti neke od mogućih posljedica ove situacije?
Našu budućnost, s obzirom na ukupnu moć, kroje uglavnom politički akteri, i ako žele, mogu svojim odlukama znatno ublažiti socijalne i ekonomske posljedice. Takva bi rješenja vjerojatno užasnula zagovornike onih ekonomskih programa kojima su život, zdravlje i općenito humana rješenja nebitna pitanja u odnosu na materijalne interese i zaradu. S obzirom na to da njihov utjecaj, unatoč katastrofalnim rezultatima, i dalje nije nestao, svakako ih nije mudro zanemariti. Ipak, već je vidljivo, a moguće je očekivati da će se, sve intenzivnije, govoriti o javnom zdravstvu, u kojemu jednake šanse i jednako dostojanstvo imaju svi bez obzira na svoj socijalni i materijalni status. Ideju natjecanja i uspješnosti treba ostaviti za ona područja na kojima stići na cilj prvi, deseti ili zadnji neće imati posljedica za život, zdravlje i ljudsko dostojanstvo. Također, a odmah uz govor o presudnoj važnosti javnog zdravstva, itekako je značajno što se nakon toliko godina, sada na životnom primjeru očitovala istinska vrijednost Imunološkog zavoda. O potrebi njegova oživljavanja, rada, o strateškom značenju ulaganja u vizije i ideje koje tamo nastaju, čuju se glasovi znanstvenih i stručnih autoriteta, i mnogih drugih, dok su akteri koji su zagovarali njegovo gašenje, ostali u područjubezidejnosti, tišine i zaborava.
Hoćemo li se ikada vratiti “na staro”?
Bilo što „staro“ ne može biti dobra osnova za budućnost, ali zato mora ostati zapamćeno kao poučno iskustvo, s jasnim razlikovanjem dobrog i humanog od svega drugog. Do danas dominantna logika o prevlasti profita nad ljudskim zdravljem i životom u ekonomiji, te moći i sile u odnosu na pravednost i solidarnost u politici, pokazuju svu svoju besmislenost. Što bi onda danas bila „nova nada“? Ono na čemu se društvo, unatoč sve- mu, temelji i razvija: humanost, solidarnost, međusobno poštovanje, kreativnost i znanje. Možda samo jedan primjer. Ne znamo za dosad zabilježenu pojavu, barem u novije vrijeme, da djeca, kako to sama svjedoče u svojim školskim zadaćama i crtežima, razne superheroje iz izmišljene stvarnosti prikazuju s licima živih i stvarnih osoba, i to znanstvenika i stručnjaka. To se upravo sada događa, i u smislu dobrih želja i očekivanja, nadamo se neće ostati isključivo u SF domeni, već bi moglo naslutiti i pokretanje procesa promjene širih vrijednosnih obrazaca. Možda će udarne vijesti i naslovnice umjesto raznih „celebrity“ osoba (što god to značilo), i umjesto onih o čijim se putovima do tzv. uspjeha ne pita i ne govori otvoreno, zauzimati slike i životne priče koje će potaknuti mlade da konačno u znanju, poštenju i kreativnosti vide dobar životni izbor.
Dakle, mogu se očekivati i neke pozitivne promjene?
Na temelju realne potrebe javnosti za pozitivnim vijestima i porukama u neizvjesnim okolnostima, kao i na osnovi dobrih reakcija na smiren, ali otvoren diskurs, bez „muljanja“ i manipulativnih dvosmislenosti, moguće je očekivati i nastavak potrebe za takvim pristupom. Kao i za onim akterima, koji će u javnom prostoru promovirati interes za aktivan i kreativan pristup rješenjima, a ne za pesimistične ili katastrofične scenarije. I na kraju, čini se da su razmišljanje i zabrinutost za buduća događanja, gotovo potpuno nadvladali dosad iznimno otporne ideološke teme. Ako se uzme u obzir da za takve teme već primjetno opada interes generacija rođenih ‘70- ih prošlog stoljeća, a gotovo potpuno nestaje kod onih još mlađih, koji će o aktualnim iskustvima i „životu poslije korone“ moći pričati i svojim unucima, nije nemoguće očekivati i konačan završetak svih ratova prošlog stoljeća.
VIDEO: Znanstvenik Ivan Đikić o pandemiji i situaciji s koronavirusom
Nisam lud pisati komentar pa da mi ga izbrišu.