Unezvijeren zbog promjene okoline nakon što su ga, nedavno, iz Stančića preselili u privatnu stambenu zajednicu, vlastitim si je rukama iščupao debelo crijevo i završio u Vrapču. Iz Vrapča ipak nije vraćen u stambenu zajednicu, već u Centar za rehabilitaciju Stančić, jedini dom koji poznaje, a odakle su tog 32-godišnjeg mladića s licem šesnaestogodišnjaka preselili u sklopu plana deinstitucionalizacije osoba s mentalnom retardacijom, kakav diktira Europska komisija.
Krikovi i trakice
– Imaš ključ? – pitao je redom sve na hodniku, zavlačeći ruku i u torbu novinarke. Na kraju istog hodnika licem prema vratima stajao je do poda svinut muškarac, bezizražajnog lica, s pelenom za inkontinenciju i poderanom majicom na sebi. Slijep je, gluh, nijem i autističan.
– Odmah trga svu odjeću sa sebe u trakice i mota ih oko ruke. Vidite! – rekao je njegovatelj na muškom odjelu teške mentalne retardacije Stančića, pokazujući role tkanine oko mladićeva zapešća.
– To je jedina tkanina koju podnosi na sebi, dodao je, dok se mladić povukao na krevet u svoj sobičak. U susjednoj sobi sestra je kitila bor na stolu. Oko nje su sjedili i u prazno piljili nezainteresirani štićenici, dok se jedan za to vrijeme samozadovoljavao.
– A tako je to. Ovo je odjel na kojem su agresivni i autoagresivni štićenici – komentirala je sestra.
Dok su nas čekali, na ženskom odjelu, nakratko su u sobu za izolaciju zaključali Anku, autoagresivnu štićenicu koja ima fiksaciju na stroj za pranje rublja i koja, uhvati li priliku da kroz otključana vrata šmugne, odlazi u praonicu rublja i ulazi u bubnjeve.
– Anka je dobra cura – tepala joj je sestra mazeći je poput bebe nakon što ju je pustila iz sobe, dok je štićenica, unatoč nježnosti, vukla na svoju stranu ispuštajući krikove.
U Stančić smo došli na poziv roditelja čija su djeca ondje smještena, a koje je uznemirila najava iz Ministarstva socijalne politike o planu deinstitucionalizacije centra, njegovu zatvaranju i glasinama o pretvaranju te park-šume, bivšeg imanja grofova Drašković, u neki profitabilniji sadržaj, a spominjali su se i golf-tereni.
– Ovo je drugi pokušaj iseljenja Centra, a iza svega stoje privatni interesi – tvrdi Josip Špišić, čiji 16-godišnji sin živi u Stančiću.
– Potrošeno je dva milijuna kuna u projekt gradnje malih stanova u sklopu Stančića, dobivena je lokacijska dozvola, a sada štićenike žele premjestiti u stanove koje po Zagrebu i okolici unajmljuje neka udruga. Ovdje naša djeca imaju 24-satnu svu moguću skrb, od liječnika, medicinske sestre, njegovatelja, defektologa, psihologa, fizikalnu terapiju, muzikoterapiju, logopeda, sanitetom ih voze u bolnicu kad treba, imaju redovite radne terapije i radionice. A kakvu bi njegu imali u tim stambenim jedinicama, gdje je po jedna osoba, bez ikakve kvalifikacije, na njih šest, vrlo je upitno – ispričao nam je Špišić i objasnio da Ministarstvo po štićeniku u Stančiću izdvaja 8500 kuna mjesečno, a kada ih preuzme udruga, izdvaja pet.
– Dalibora sam smjestila ovdje nakon teške borbe. Kad mi je neurologinja to prvi put sugerirala, uvrijedila me i odbili smo. Međutim, kako je Dalibor rastao, bilo je sve teže. Uza nj treba biti 24 sata, česti su i teški epileptički napadi – govori Biserka Iličić o najtežoj odluci svog života. Što će biti, pitaju se, s njihovom djecom kad oni sami jednom umru.
– Hoće li se ponoviti Milano, gdje su nedavno preseljeni štićenici na kraju ostali prepušteni sami sebi, pa su ih policija i vojnici skupljali po parkovima i ulicama, one koji su preživjeli – pita mjerodavne Špišić.
Prerezala si vene
Da briga roditelja nije bezrazložna, govori i iskustvo dr. Gorana Bedalova iz KB-a Dubrava.
– Iz privatnog smještaja na promjenu katetera nedavno je došao štićenik kojemu smo u nalaz upisali opasku o izrazito lošem higijenskom stanju. Nakon nekoliko dana doveli su ga jednako zapuštenog – kaže.
Iz Stančića pak, ističe, štićenici uvijek dolaze čisti i uredni. I štićenike Centra s lakšim teškoćama u razvoju vijest o mogućem preseljenju je uznemirila. Žena kojoj je to dom već 40 godina popila je šampon i prerezala vene. Kad smo je pitali zašto, ljutito je odmahnula rukom:
– Poslat ću ja njih nekam, samo neka nas probaju preseliti!
I kada bi ministarka Opačić boravila među ove retardirane, zauzimala bi isti stav kao i do sada. Za takve ona nema osjećaja kao ni cijelo društvo. Za one koji brinu o njima, teško je bilo što reći, osim da na račun njih oni su zbrinuti i u materijalnom smislu. Takvi će se teško pobuniti, takvi će teško dobiti mogućnost iznošenja istine, kao što je to do nedavno bio slučaj onih bezdušnika koji nisu brinuli o psihički oboljelima. O njihovoj sudbini ništa se više ne piše. Najvažnije da je o njima brinula Opačićka, čija je socijala i podmirivala troškove i smještaja sa prehranom, a oni bili izgladnjivani. To je strava u našem društvu, a ovo me na to podsjeća. Koliko među takvim retardiranim osobama ima odbačenih, o kojima nitko ne brine, ali na konto njih dobiva. Koliko ima onih kojima nije mjesto u državnim ustanovama, ali zahvaljujući korupciji su baš tamo smješteni. Imovina koja ih pripada prebačena je na skrbnike, te iako su trebali biti situirani prikazani su kao siromasi. O tome se ne piše.