Naša djeca ne znaju maštati i ne znaju se igrati... može li strašnije

Luksuz da slušamo i gledamo pametne ljude

O tome kako kontinuitet ništa ne vrijedi, kako ne postoji, kako ga ne treba uzimati za ozbiljno svjedoče mnoge stvari u nas, svako se malo sve izvrne naglavce, perspektiva se temeljito izmijeni i počinje se od nule. Nula u ovom slučaju nije ona spasonosna nula čiste ispražnjenosti, tihog i mirnog stanja koje se sprema postati nešto drugo, nula je ovdje opustošena ništica s koje se kreće u lov na ljudska srca i novčanike, start za nove gurue, promotore smisla i ohole uzdanice zbunjenoga puka. Nula je ništa, kad se u tom kontekstu ona promotri, jer to ništa nužno je i kao dokaz da oni prije nas nisu valjali baš ništa, zbog njih smo sad u ovoj ohlađenoj pustoši, točnije domaćoj zbilji. O tome koliko je kontinuitet važan i koliko dobrog on može iznjedriti, lako je vidjeti na televizijskoj emisiji HTV-a Drugi format koji vodi i uređuje Vlatka Kolarović, a režira Vladislav Knežević. U posljednjih nekoliko mjeseci u Drugom formatu bilo je podosta nezaboravnih gostovanja, sjajnih sugovornika i ljudi koji su bar nakratko uspjeli razmaknuti sleđenu paučinu s učmale javne pozornice u Hrvatskoj, s iste takve u svjetskim razmjerima i reći neke nezaboravne stvari. Sjetim se samo blagog i snažnog glasa Petera Nadasa koji je posve opušteno i Vlatku i mene uvjerio u ono što znamo; da dijete od svega četiri godine zna sve o svijetu, barem sve važne stvari, da je to dijete savršeno ljudsko biće, u svojoj punoj snazi i ako baš hoćete božanskoj čistoći. E takvu stvar treba, u ovoj banalnoj, tupoj, trivijalnoj stvarnosti čuti i, jednostavno, vjerovati. Takvih vrhunskih, a opet opuštenih i gledljivih stvari ne bi bilo da Drugi format ne postoji godinama, da se kroz njega i zbog njega nije i njegova urednica razvila u snažnu televizijsku osobnost, ali najvažnije – da se i na televiziji shvatilo da je za sat vremena odličnog programa dovoljan tek jedan gost i pet dobrih pitanja. U poplavi razgovornih emisija o svemu i svačemu, spominjem Drugi format kao točku razlike, u njemu, kao na malo kojem mjestu u televizijskom ili životnom rasporedu imamo taj luksuz da gledamo i slušamo slobodne ljude. Ako se samo malo okrenete oko sebe, shvatit ćete kolika je to neobična iznimka, nešto dobro i umirujuće pred san.

Naša djeca ne znaju maštati i ne znaju se igrati... može li strašnije

U posljednje vrijeme zaredale su ankete i istraživanja koja potvrđuju da su nam učenici slabog znanja i u usporedbi s europskim vršnjacima znatno ispod prosjeka. Baš se čudim. U hokus-pokus uvođenju bolonjskog sustava pokazali smo kako razmišljamo i koliko nam je stalo do znanja i odgoja, a sve smo to, taj nejestivi bolonjez, odradili s odraslim ljudima koji su za tu priliku glumili bijele laboratorijske miševe na podovima učionica i kabineta. Odlično. Što se tek događa u ovim tranzicijskim godinama sa školama, a tek vrtićima, strah me je i misliti, vidim samo da je i djeci na pragu srednje škole teško obaviti najobičnije hvala i molim. O rasporedu zvijezda i Starom zavjetu drugi put. Naša djeca ne znaju maštati, ne znaju se igrati, ima li strašnijeg saznanja za one koji ih vode? U rukama držim nedavno u Mozaiku objavljenu knjigu koja promiče Montessori metodu, staru europsku perjanicu zdravog i kreativnog odgoja za djecu od samog rođenja. Predlažem ne prepustiti se sustavu koji zanemaruje ovu dokazano uspješnu i veselu stogodišnju metodu, knjigu u ruke i prema svom djetetu. Rezultati su brzi, neočekivani slojeviti i što je jako važno – veseli.

Srce ove knjige je razgovor, a to je ono što nam najviše nedostaje

Srce dijaloške forme u Hrvatskoj trebao bi biti Sabor, tako su nam barem govorili i govore vrli retoričari, umorne žene, kicoši iz provincije i fićfirići sa zagrebačke špice. Nerijetko ja te prijenose gledam, umaram se i ranjavam dok ne otupim, čekam dijalog, ali njega nema, uopće ga je malo u našem društvu, a mnogo se brblja, toliko da su svima uši zaglušene i začepljene kao da se s Vratnika strmoglavljuju u duboko plavo more. Zajednička knjiga Sonje Manojlović i Saše Šekoranje „ Daj naslov“, pjesničko-crtački je dijalog dviju različitih, a opet u nekom smislu i srodnih umjetničkih osobnosti, razgovor koji ne umara, koji se obogaćuje i inspirira. „Daj naslov“ možda može biti i pouka o tome kako se ljudi mogu razumjeti i motivirati, kako se na tako tankoj liniji zajedništva, u tako uskom prostoru međusobne razmjene mogu pronaći one snage kojih nedostaje u svemu što nas okružuje. Duh ove knjige, njezino srce jest razgovor.