Vodeća stranka hrvatske ljevice dovela se u položaj da ne može biti sigurna da će političku egzistenciju riješiti na internim izborima koje, inače, očekuje s mnogo nade poslije brodoloma na parlamentarnim izborima. Nema pravo na novu pogrešku. Njezin se glavni problem odnosi na orijentaciju a ne samo na kadrove, da bi pukom rotacijom na stranačkom vrhu, čak i da kuglica ovaj put stane na najboljem broju, mogla vratiti izgubljeno mjesto u društvu i državi. Članstvo, istina, bira između više kandidata, i po tome SDP još jednom zadovoljava demokratsku formu; ne bira, međutim, između nekoliko jasnih platforma, ni uz temeljitiju javnu raspravu, da se ne bi moglo dogoditi da se ni s novim vodstvom ništa bitnije ne promijeni u sadržaju stranačke politike.
Produlji li se dosadašnji klaustrofobični model funkcioniranja, podređen samo jednoj ličnosti, budućnost SDP-a može podsjećati na prošlost koja se ponavlja. Ako to stranci znači išta više od pouke, unisono je mišljenje da Davor Bernardić nije bio kompetentan ostvariti (ne)moguću misiju da vrati SDP na vlast; nije se nametnuo ni u stranci ni izvan nje. Potvrdilo se nepisano pravilo: tko ne položi testove u opoziciji, ne prolazi na ispitu za vlast. Poslije stranačkoga poraza, demoralizirani je zapovjednik, u apsolutističkom stilu, do izbora prenio vlast na svoje dvorjanike, a sam se izuzeo od daljnje odgovornosti. Nije time zatvorio sva pitanja oko neuspjele SDP-ove paradigme koja je, prvo, dovela Bernardića na čelo stranke, a potom toliko zagušila samu stranku da joj treba umjetno disanje da bi se održala iznad vode. Ne može biti nevažno tko će pobijediti između nekoliko pretendenata koji su po mnogim političkim karakteristikama jedni drugima do uha.
>> VEČERNJI TV Sučeljavanje kandidata za članove predsjedništva SDP-a
Pobjedniku ne treba zavidjeti zna li se kakve ga Augijeve štale čekaju; kako ih očistiti a da ne razjedini članstvo i ne blokira nužnu demokratsku konfrontaciju u stranci. Za Bernardića je to bila fatalna pogreška: svojim oponentima disciplinskim je mjerama začepio usta i tako umrtvio stranku te njome ovladao bez liderskih kvaliteta. Tu je školu SDP skupo platio. Neće, valjda, ponavljati razred. Hoće li se iz novoga predsjedničkog lica moći išta iščitati u kojem će pravcu krenuti obnova stranke, ako će do neophodne obnove uopće doći? Za to treba snage i znanja. Ima pod tepihom još slobodnih mjesta, gdje stranka može sakriti svoju neslavnu prošlost. To je druga potencijalna pogreška – da se zatvori i prekine slobodnu kritičku komunikaciju u stranci. Što bi u tome slučaju bilo s njezinom budućnošću kad i najveći autoriteti (Enzo Traverso) plaše da je socijaldemokracija u Europi „završila svoju povijesnu putanju“.
Treba znati da socijaldemokracija nema u Hrvatskoj dublje korijene, da bi mogla biti sigurnija da i nju neće zahvatiti zub vremena; nestala je s političke karte početkom prošlog stoljeća, utopivši se u Komunističku partiju, a vratila potkraj stoljeća, odlaskom Saveza komunista (i propašću komunizma). Od 90-ih, kad je nekadašnji komunist Franjo Tuđman progledavao kroz prste neokomunistima Ivice Račana, ta stranka nije nikad stajala slabije na političkoj ljestvici i nije imala lošiju igru. Na političkome tržištu povjerenje se formira, ili gubi, kao na novčarskim burzama; razlozi uspona ili pada nisu uvijek evidentni. Nije bilo razumljivo da posljednjih godina nominalni šef opozicije kotira slabije od nekog lokalnog barabe masnoga brka koji i ne pomišlja na to da bi vladao Hrvatskom.
Klinička smrt
Moguće je da će utučeni SDP-ovci odsad misliti na to da izaberu kandidata s kojim samouvjereni Andrej Plenković neće moći brisati pod u Saboru. Izbori u SDP-u ne mogu uspjeti samo tako da zaključe jedno neuspješno razdoblje, vezano uz Davora Bernardića; ne otvori li SDP novo poglavlje, koje neće biti vezano uz neku novu ličnost, čak i da ima liderske sposobnosti, nego uz pravog vođu i misleću i djelatnu Hrvatsku, i u stranci i izvan nje, samo će dohvatiti nagnjili vlastiti rep, a neće dati valjano objašnjenje zašto i u stranačkoj politici ribe smrde od glave. Nerealno je bilo očekivati da se SDP s neiskusnim kapetanom može popeti na zapovjedni most; malo je tko računao da će doživjeti tako teški nokaut da se s poda neće dignuti ni tri mjeseca poslije udarca i da će otvoriti najgore špekulacije o kliničkoj smrti socijaldemokracije u Hrvatskoj.
Od ostataka Titove partije, Ivica Račan sačuvao je dovoljno boraca da se sa Strankom demokratskih promjena suprotstavi „stranci opasnih namjera“. Uspio je spasiti demokratskiji dio komunističke ljevice da ne završi masovnije u HDZ-u, ali je rastjerao prirodne saveznike socijaldemokracije, prije svega inteligenciju. Radništvo je već tada otpadalo, što zbog toga što su se u tranziciji gasila (i grabila) cijela poduzeća, što zbog toga što u borbi za Hrvatsku nije bilo klasnih razlika. Nova je stranka bila ideološki preuska da okupi sve kojima je Hrvatska bila bolja od Jugoslavije; na toj je suprotnosti prosperirao HDZ, koji 30 godina drži monopol na državnost, prisvaja zasluge za državu i državu samu. Stigma jugoslavenstva trajno je obilježila hrvatsku ljevicu, od koje se nije znala braniti ni tako da otkriva tko je sve u novijoj povijesti (više) paktirao s Beogradom, ni tko je sve branio Lijepu Našu u Domovinskom ratu. Ljevica u toj računici ne prolazi u svemu najgore. Za sindrom SDPova antiintelektualizma ni Zoran Milanović nije imao lijeka, niti ga je tražio; dogodilo se ono što su teoretičari dobro predvidjeli: stranka koja prestaje misliti, prestaje biti stranka! Pogotovo to vrijedi za stranku ljevice koja funkcionira na borbi mišljenja, koja gleda ispred sebe, a ne u retrovizor, koja drži intelektualni monopol, a ne monopol na državu.
„Ako nacionalistička desnica može okupiti birače – dokazuje Enzo Traverso – to je zato što ljevica ne može ponuditi alternativu“. Time što je udaljila od sebe inteligenciju, ljevica je izgubila sposobnost da u teškim vremenima može naći alternativni izlaz, a da to nije ni liberalizam ni socijalizam; time što je izgubila tradicionalno socijalno uporište, bilo da je radničku klasu progutala tehnološka revolucija, bilo da ju je zgazila politička revolucija, ljevica je ostala bez političke energije koja ju je vukla na vlast. Kad je pao komunizam, kao globalni politički projekt, demokratska je ljevica dobila vjetar u leđa, oslobođena staljinističke hipoteke. Na raspolaganju je imala dvije mogućnosti: ili da i dalje traži nemoguće, i gubi vrijeme u opoziciji, ili da prihvati da je politika umijeće mogućega, da se prilagodi novim uvjetima i da upravlja kapitalizmom. Lomi se otad između Don Quijotea i Sancha Panse!
S Bernardićem se SDP još više osamio (i osramio), prekinuo komunikaciju s mislećom Hrvatskom, a nije uspostavio vezu s ugroženom Hrvatskom, očekujući, valjda, da će mu vlast pasti s grane. Koalicije je formirao po zakonima matematike, a ne po rezonima politike, pa je s njima više gubio nego dobivao; nije se moglo izračunati koliko SDP u šarenom koalicijskom društvu stvarno vrijedi. Kod svake krize u državi, SDP-ovci su u Saboru tražili ključeve Banskih dvora, kao da ih Plenković gubi u nekoliko metara koji dijele dva dijela njegove apsolutne vlasti. Nije stranka imala samo jednu slabu kariku, pa da je dostatno ubaciti rezervni dio da opet dobro krene; kvar se manifestirao u glavi motora, koji godinama ne funkcionira s potrebnom dinamikom. „Ljevica je izgubila bitku za ideje“, rekao bi nekadašnji zagriženi revolucionar Regis Debray, ne misleći posebno ni na jednu europsku zemlju. I u Hrvatskoj je, prije brodoloma na posljednjim parlamentarnim izborima, bilo jasno da obezglavljena stranka mora naletjeti na minu: nije imala kompas, nije imala kapetana, a i posada je vukla na različite strane.
>> VIDEO Ivana Kekin o planovima za Novu ljevicu
Svi su vidjeli kamo brod plovi, osim euforičnog kormilara i njegove ulizičke ekipe. Socijaldemokratska ljevica nije potonula, to joj daje nadu da sve nije izgubljeno, ali se nasukala, to je nagoni da se plaši da će se gubiti u plićaku. Žele li učiti na vlastitim pogreškama, SDP-ovci ne bi smjeli ponavljati ni Račanovu neodlučnost ni Milanovićevu samouvjerenost, a osobito Bernardićevu površnost. Posljednji šef stranke ne odgovara ni jednom poznatom modelu dominantnih tipova stranačkih vođa da njegov nasljednik ne bi znao da ne smije ići njegovim putem: nije vizionar, ne bi inače stranku doveo u slijepu ulicu; nije stranački menadžer, ne bi je ostavio pred (političkim) bankrotom; nije ideolog, ne bi je pustio da se gubi u bespućima kriza; nije politički trgovac, ne bi je toliko spustio ispod nominalne vrijednosti; nije ni apsolutist, ne bi oponente suspendirao, nego bi ih naglavačke bacao iz stranke.
Funkcionirao je kao klasični kadrovik; nije mu loše išlo dok je dijelio karte, sve dok nije umislio da može pobjeđivati tako da asove baca u talon. Budući da je pristao na to da sam odlučuje tko će karijerno profitirati od prigušenih sukoba u stranci, dirnuo je u tanki živac svim tenorima SDP-a koji nisu pjevali u njegovu zboru; iskusni bi političar odgovornost za kadrovske liste podijelio sa suradnicima, da ima s kime dijeliti krivicu, kad računi takve politike dođu na naplatu. Generali poslije izgubljene bitke još ne vide zašto su izgubili. Ali, borba za spas SDP-a neće dati rezultata pretvori li se u borbu protiv Davora Bernardića, čak i da pobijede njegove žrtve. Manje je za budućnost SDP-a važno tko je sve kriv za poraz; važnije je zašto je do njega došlo. Ta se analiza nameće kao prvi korak obnove, da se obnova ne bi pretvorila u još jednu „diferencijaciju“ koja pogađa SDP poslije svakih izbora, i pocijepa stranku da se više ne može sastaviti.
Opljačkana riznica
A potom bi novo vodstvo, želi li homogenizirati stranku, trebalo objaviti platformu za rehabilitaciju ljevice, ne samo socijaldemokratske, i na tome otvoriti temeljitu raspravu: za kakav model društva i za kakvu će se državu zauzimati SDP? Takva kakva je, više neuspješna nego uspješna, nepravednija nego što je pravedna, prije stranačka nego pravna država, Hrvatska se nudi demokratskoj i socijalnoj alternativi; problem je što takve alternative nema, što ljevica nije artikulirala svoj program, što nije doprla da žrtava sistema, što nema na čelu ljude koji budućnost zemlje ne čitaju iz šalabahtera. Ako je Peter Sloterdijk dobro dijagnosticirao ideološko zdravlje europske ljevice, njeni glavni problemi dolaze otuda što je „prekinula veze s narodom“. Hrvatska u tome nije izuzetak, što se najbolje vidjelo pri biranju novoga saziva Sabora; SDP je sam sebe porazio, prije nego što ga je premoćno pobijedio konstrukcijski dobro učvršćeni HDZ (iako je i uoči ovih izbora pojačao svoju kažnjeničku bojnu u Remetincu).
Kako vratiti izgubljeno povjerenje u narodu, spriječiti osipanje članstva i prekinuti kolebanja među biračima? Čekati da HDZ počne gubiti pobjednički elan bilo bi suviše riskantno: Andrej Plenković je (re) formirao stranku po svojoj mjeri – da svaki član zna da ima jednoga šefa i da ne traži drugoga (pored njega). Tako desnica svuda uspješno funkcionira, njegujući kult poglavice i pobožnost članstva. Kod ljevice, šef više služi za odstrel ako nije za glavu viši od ostatka stranke: Bernardić je od prvoga dana bio na streljani, najviše zato što se nije nametnuo u javnosti, što se nije dodvorio oponentima i što pristalice nije uspio vezati dobrim radnim mjestima. „Partije su prestale biti sredstvo i postale cilj“, tvrdi politolog Frederic Sawicki. „One su mašina za podjelu mjesta i bogatstva koje profesionalni političari dijele između sebe i sprečavaju autsajdere da uđu“! Pobjednička stranka ima na raspolaganju više „mjesta“ i više „bogatstva“ koje može dijeliti siromasima duha, kao da su dispečeri državnoga novca od birača dobili državu na miraz.
Narod se navikava živjeti s tim sistemskim defektima. Ne da se politika igra pravosuđa, nego da štiti jednakost građana pred zakonima i interese (nepristrane) države pred kojekakvim malverzacijama. „Politika ljevice – smatra povjesničar Michel Winock – ne može se osloboditi svoje etičke inspiracije“. Moralnu stranu politike SDP nije dovoljno štitio u državi u kojoj nemoral dobro prolazi i u samoj vlasti. Curi novac na sve strane, i kanalima i cijevima koji su konstruirani za neke druge energente. Vladajuća desnica je vješto izjednačavala krađu jednog radija s krađom cijeloga poduzeća, upirala prstom u drugog osuđenika koji je, više glupošću, htio potkupiti jednoga vijećnika, a sama koristila sistem „žetončića“ od kojih bi se postidjela svaka demokracija. Ali, koji je vrag natjerao SDP da prekrši kategorički moralni imperativ s par kandidata u koje su reflektori bili okrenuti u kampanji kao da su opljačkali središnju državnu riznicu a u dvorištima im osvanule kolekcije najskupljih automobila.
U SDP-u ne shvaćaju da za njih vrijede stroža pravila javnoga života, zato što se toliko pozivaju na moral. I kad je imala dobrog štofa, ljevica je šivala robu kratkih nogavica; nije postigla da je ozbiljno shvaćaju izvan njezina prostora, ni da se sumnje u njezinu riječ i obraz ne šire i unutar same ljevice: nekad sasvim opravdano, jer su lijeve vlasti znale biti veći socijalisti od socijalista, bolji liberali od liberala, veći katolici od pape. Nije većina Hrvatske apstinirala zato što je HDZ propustio uvjeriti svoje birače da će Hrvatska propasti ako oni ne izađu na biralište. Tuđmanova je stranka izgradila kapital od državotvornosti i na tome posebna prava na državu i od države; ona ima čime nagraditi svoje vjernike, koji se čvrsto drže za njen štap. Ljevica nosi istočni grijeh komunizma i Jugoslavije: kad je došao na svoj izborni Rodos, pokazalo se da se Davor Bernardić ne može odlijepiti od dna ni s papirima kojima je pokrivao političko neznanje. Izbori nisu bez izbora, ako će SDP-ovci dobro razmisliti što im se dogodilo i zbog čega stranka (pro)pada.
Tko štiti najslabije
Novi šef, ili šefica SDP-a, od prvoga će dana biti na kušnji; ponovi li Bernardićevu autoritarnost u zamjenu za pomanjkanje autoriteta, njegov nekritički optimizam umjesto kritičke distance, posegne li za grubim ostracizmom umjesto suptilne rasprave, ne piše mu se dobro: neće pokrenuti članstvo, neće oko sebe okupiti kvalitetu koja je rezignirala u stranci, niti će otvoriti SDP prema ostaloj ljevici s kojom ne može računati na političku većinu. Umjesto da briše razlike, pluralnu se ljevicu može ujediniti na modernom programu. A to znači da SDP u svoj projekt integrira nove, zapuštene teme ekologije i globalizacije, da se odlučnije suprotstavi starim boleštinama korupcije i nepotizma, da povede borbu za vladavinu prava i jednakosti građana, da se postavi kao zaštitnik slabijih i čuvar jačih, da bude nositelj modernizma i branitelj pluralizma u društvu, da težište svoje politike okrene prema socijalnim i ekonomskim pitanjima, da bude novo rješenje za probleme države a ne njezin stari problem. Ukratko, da bude to što nije bio dosad. Izbor, dakle, postoji!
Divni je koliko je kod lijevih izražen osjećaj za društvo u cijelosti i poštenje!U Rijeci su pravi bili i ostali!Nakon silne kulture i crvenih vođa sada će i na Goli otok postaviti umjetničku instalaciju,veliku crvenu vijezdu da se pokažu tko su,njihovi predvodnici i ovi vječni nasljednici!