Naša prednost je more i pitka voda. Kotlera smo zaboravili čim je otišao

Da Hrvatskoj nikako ne polazi za rukom da iskoristi bogomdane potencijale, stara je priča. Već godinama slušamo da imamo odličan geopolitički položaj, na razmeđi istoka i zapada, zaronjeni glavom u Srednju Europu, a nogama u Mediteran. Preko naše zemlje pruža se najbliži put od Srednje Europe do morskih prostranstava, a povezujemo i zapad s jugoistokom našeg kontinenta.

No, kad bismo morali izabrati dva najveća hrvatska aduta, kao dva asa u rukavu, kojima možemo ostvariti komparativnu prednost u europskom okruženju, što bi to bilo? Baš su to pitanje postavili studenti Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta svjetskom marketinškom velikanu Philipu Kotleru, kad je 2006. održao predavanje u Zagrebu. Taj proslavljeni Amerikanac pomogao je nizu velikih svjetskih korporacija pa i država da steknu tržišnu prednost i stvore uspješne brendove.

Za vodu će se voditi ratovi

U svojim knjigama redovito podsjeća da marketing počinje i prije nego što imate proizvod, jer je to u biti potraga za velikim idejama i proizvodima koje ljudi trebaju, a možda toga nisu ni svjesni. Isto tako savjetuje kako bi se korporacije u zemljama poput naše trebale specijalizirati za proizvode koji se ne prodaju samo u vlastitoj zemlji, već za kojima bi mogla postajati potražnja u cijelom svijetu, a pritom dodaje kako je važan i marketinški razvoj zemlje. Kotler, naime, tvrdi da svaka država mora razviti prepoznatljiv identitet, razmisliti u čemu je dobra i kako najbolje može postići kvalitetan standard te uložiti u one koji su u stanju napraviti taj konkurentni iskorak... Zato smo se svi pretvorili u uho da čujemo pravu dijagnozu svjetskog autoriteta o hrvatskim adutima. Stari profesor se malo zamislio pa odlučno rekao: „Globalne prednosti Hrvatske su: more i voda!“ Nažalost, ova kratka poduka brzo je zaboravljena, čim je marketinški guru odletio iz Hrvatske.

Krenimo od pitke vode kao resursa bez kojeg je nezamisliv život na Zemlji. Naime, trenutačna su predviđanja da će se za samo nekoliko godina za pitku vodu voditi ratovi u svijetu kao što se danas vode za naftu. Iako Zemlju nazivamo „plavim planetom“, činjenica je da 97% svih rezervi vode na našem planetu leži u oceanima i morima te nije upotrebljiva za piće bez skupog procesa desalinizacije. Od onih preostalih tri posto slatke vode pogodne za piće, više od dvije trećine nalazi se u ledenjacima i vječnom snijegu Arktika i Antarktike. Ostatak je prilično neravnomjerno raspoređen, pa tako čak 1,2 milijarde ljudi danas ne raspolaže dostatnim količinama vode za normalan život. Ujedinjeni narodi predviđaju da će u idućih 50 godina čak oko polovica svjetskog stanovništva muku mučiti s dovoljnim količinama pitke vode.

A gdje je u tome Hrvatska? Hrvatska raspolaže s nevjerojatnih 32.818 kubnih metara obnovljivih zaliha pitke vode godišnje po stanovniku, što je pozicionira na visoko, treće mjesto po bogatstvu vodom u Europi, odmah iza Islanda i Norveške. A među 230 država, koliko ih ima na svijetu, ubraja se među 30 najbogatijih vodom. Usporedbe radi, 1000 kubnih metara vode godišnje po stanovniku smatra se minimalnom količinom potrebnom za preživljavanje. Dakle, trideset puta manje nego što posjeduje prosječan Hrvat. A čak je 11% država u svijetu koje imaju manje od te minimalne granice. Pritom ih je većina u Africi, ali već i naše dalje susjedstvo na južnom Mediteranu i Bliskom istoku muku muči s dovoljnim količinama vode, pa dugoročno možemo očekivati migracije, pa i ugrožavanje naše nacionalne sigurnosti...

Dakle, Hrvatska ima dovoljno vode i može u miru čekati ubrzano smanjenje svjetskih zaliha, što će nedvojbeno biti glavno ekološko, gospodarsko ali i sigurnosno pitanje naše budućnosti. Ali samo pod jednim uvjetom – bude li mudrije gospodarila njome i uspije li očuvati te strateške zalihe od rasprodaje, zagađenja i otimačine! Kao što tvrdi mr. sc. Anđelko Brezovnjački u svojoj odličnoj knjizi „Mitovi i činjenice o pitkoj vodi“, koju je objavio zagrebački AGM, „možemo pretpostaviti da je pitka voda vjerojatno najvažniji hrvatski resurs 21. stoljeća, blago koje je dosad bilo zanemareno i uzimano zdravo za gotovo, a koje bi moglo znatno utjecati na sigurnosni i geopolitički položaj naše zemlje, razvoj njezina gospodarstva i prepoznatljivost u svijetu“. Naši političari trebali bi shvatiti da voda postaje moćno oružje sadašnjosti, ali i budućnosti.

Turska već mijenja vodu za visoku tehnologiju s Izraelom, a arapske države nude naftu u zamjenu za vodu... Kod nas je tu temu svojedobno kroz stratešku raspravu otvorio Nacionalni forum, a obično se važnosti vode prisjetimo tek u prigodi skorog Dana planeta Zemlje.

Falkuša s vikinzima

Kako Hrvatska neracionalno upravlja svojim vodama možda najbolje pokazuje podatak da za životne potrebe koristimo oko 38%, za industriju čak oko 60%, a za navodnjavanje u poljoprivredi tek 0,9%, po čemu smo na samom europskom začelju. Usporedbe radi, u ostalim članicama EU prosjek izgleda ovako: za urbane potrebe troši se oko 14%, za industriju 10%, a za poljoprivredu čak 30%. Oko 32% se koristi na proizvodnju električne energije i hlađenje.

Što se tiče mora, sigurno je da ono predstavlja mediteransko ishodište Hrvatske i samim time je utkano u naš nacionalni identitet. Međutim, očigledno je da ga koristimo uglavnom za kupanje i privlačenje turista, ali očito nedovoljno dobro, jer realno gledajući, s tako razvedenom obalom, lijepom prirodom i čistoćom vode, već smo morali postati turistička velesila, koja neće strahovati pred neizvjesnošću skore sezone. Nekadašnja slava pomorske zemlje, velikih trgovačkih pa i ratnih flota lagano blijedi. Naša maritimna baština sve se više viđa samo u muzejima ili u kakvim posebnim prilikama.

S kolikim poštovanjem se svijet odnosi prema tom našem pomorskom iskustvu govori i činjenica da će naša falkuša sudjelovati na proslavi 200. godišnjice Kraljevine Norveške, koja će se održati u Oslu ovog ljeta. Tu našu brodicu iz Komiže Norvežani su izabrali kao najatraktivniji svjetski povijesni brod, pa će imati čast, zajedno sa dva vikinška broda drakara, predvoditi paradu od 300 svjetskih povijesnih brodova na glavnoj ceremoniji. A ondje bi se mogle s punim pravom naći i malološinjske i krčke pasare, neretvanske trupe i lađe, mljetske gajete, dubrovački galijuni, jadranske bracere, omiške gusarske strijele... No, ljudi bi se mogli zapitati kako to da smo na našem moru nekada imali takvu suverenost i snagu, inovativnost i kreativnost, a danas preživljavamo ovisni o trajektima Jadrolinije. To što Hrvatska ima više od tisuću otoka i otočića postaje nam sve više teret.

Nekada su dubrovačke trgovačke flote vladale svjetskim morima i oceanima. U vrijeme Jugoslavije tradiciju su slijedili Croatialine, Tankerska plovidba Zadar, Atlantska plovidba Dubrovnik, splitski Jadroplov, Lošinjska plovidba... Bila je to flota od ukupno 200 trgovačkih brodova početkom devedesetih. Danas vjerojatno ni resorni ministar ne zna koliko ih je preživjelo. Hrvatska trgovačka flota i po broju brodova i po tonaži nikad nije bila manja.

Očito je da naša pomorska orijentacija sve više postaje dezorijentacija. Umjesto da razmišljamo kako da po uzoru na sjajnu pomorsku tradiciju iskoristimo položaj zemlje te znanje naših ljudi kako bismo Jadran ponovno pretvorili u središte Mediterana, odgovorni našu obalu očito vide kao veliko kupalište, a morsko plavetnilo ne kao priliku o kojoj je govorio Kotler, već kao obvezu o kojoj bi se trebalo brinuti, ali ne znaju kako.

More nije voda, kažu Dalmatinci. Kontinentalcima je voda i more i ono što pijemo. Bez obzira na razmimoilaženja u značenjima, vrijeme je da se Hrvatska ozbiljnije pozabavi tim „vodenim“ adutima.