Naše gospodarstvo i nizak BDP teško može odvojiti više za plaće

Ekonomski analitičar Andrej Grubišić komentirao je plaće učitelja, njihove zahtjeve za većim plaćama i što su moguća rješenja.

Barata se podacima o prosječnoj učiteljskoj neto plaći od nešto manje od 6000 kuna, s druge strane iznose se podaci da učitelj/profesor s 20 godina staža i dvoje djece ima oko 8000 kuna plaću. Koje su brojke točne?

Prema podacima sustava Centralnog obračuna plaća (COP), kojim se bilježe isplaćene plaće u javnom sektoru, prosječna nastavnička plaća u osnovnim i srednjim školama u svibnju 2019. iznosila je 7135 kuna neto. Prema podacima DZS-a, u osnovnim školama zaposleno je 24.754, a u srednjim 18.234 nastavnika (mjereno ekvivalentom punog radnog vremena).

Prema Ministarstvu financija, u 2018. na plaće osnovnoškolskih i srednjoškolskih djelatnika (uključujući i nenastavno osoblje) otišlo je ukupno 7,5 milijardi kuna. To je 17 posto više u odnosu na 2014., dok je istovremeno broj osnovnoškolskih nastavnika narastao za 4,9 posto, a srednjoškolskih ostao nepromijenjen.

Jesu li učitelji adekvatno plaćeni i treba li u sustavu obrazovanja linearno podizati plaće ili odvojiti administraciju od nastavnika, nagraditi one koji više rade?

Linearno dizanje plaća za više od 40.000 djelatnika je plod nefunkcioniranja slobodnog tržišta obrazovnih usluga u kojem 99,9% posloprimaca radi za jednog poslodavca na tržištu.

Nekoliko je elemenata kojima se pitanje primjerenosti isključivo učiteljske plaće može objektivizirati. Usporedbom plaće i i hrvatskog BDP-a, dolazimo do zaključka da te plaće nisu premale u usporedbi s drugim zemljama. Problem je slabo gospodarstvo i nizak BDP, koje teško može odvajati više za učiteljske plaće, a da država nekome ne oduzme određena prava redistribucijom.

Nizak BDP posljedica je pretjerane upletenosti države u hrvatsku ekonomiju i općenito živote građana, što rezultira visokom poreznom presijom i opstruiranjem tržišnih mehanizama, uključujući i usluge obrazovanja. Nažalost, državu kao najvećeg generatora postojećeg problema zaziva se da ga riješi i učini sustav boljim. Država to nije u stanju učiniti bolje od tržišta. Drugo, pitanje poštivanja postojećih ugovora – učitelji su bez prisile potpisali ugovore o radu u kojima stoje njihova materijalna prava koja su im poznata od tog trenutka. Ako su ta prava nepravedno ustegnuta, odnosno poslodavac ih umanji, onda je nedvojbeno da ih se treba vratiti. Ako je sve u skladu s ugovorom, tada je jednostavno riječ o tome da bi učitelji htjeli više od onoga što je dogovoreno.

Nadalje, mali je postotak učitelja dao otkaz zbog visine plaće, što sugerira da su zadovoljni plaćama ili da postoji neki drugi problem zašto ne daju otkaz. Kada je plaća premala, s obzirom na druge prilike na tržištu rada, djelatnici napuštaju radna mjesta ili rade pritisak na poslodavce da im povećaju plaću. To se upravo dogodilo u zadnje tri godine u privatnom sektoru. Doduše, problem učitelja je što u Hrvatskoj ne postoji razvijeno tržište rada za njihove usluge, jer je više od 99% njih zaposleno u javnim obrazovnim ustanovama i svima im je država poslodavac.

Upravo ta činjenica sužava im mogućnost da dobiju znatno veću plaću u nekoj drugoj školi ako žele promijeniti postojećeg poslodavca. Iz ovoga proizlazi vrlo bitan zaključak – najbolja zaštita bilo čijeg radnog mjesta i mogućnost za dobivanje veće plaće situacija je u kojoj je visoka potražnja za vašim znanjima, iskustvom i kompetencijama na tržištu rada. U ovom slučaju nema tržišta rada niti natjecanja poslodavaca za učiteljske usluge, jer tržište osnovno i srednjoškolskog obrazovanja nije liberalizirano pa učitelji nemaju puno izbora u segmentu državnog obrazovnog sustava (baš kao djeca i roditelji koji su primatelji usluga).

Istovremeno, učitelji mogu dati otkaz i ići u druge profesije, odnosno bolje plaćene poslove u drugim branšama ako nisu zadovoljni (baš kao što su to mnogi bili prisiljeni učiniti jer su dobili otkaz tijekom recesije i sada rade nešto drugo u Hrvatskoj, a neki i izvan nje), ali itekako preferiraju sigurnih 7135 HRK u odnosu na rizike povezane s radom u privatnom sektoru.

Nadalje, akademski stupanj obrazovanja nije najbitniji faktor za određivanje nečije plaće – nerijetko se od sindikata čuje kako učitelji imaju VSS i da su njihove plaće manje od prosječne VSS plaće u privatnom sektoru. Doduše, nisu rekli cjelokupnu istinu, a to je da stupanj akademskog obrazovanja ne reflektira vaše iskustvo i praktično znanje, zatim ne govori ništa o odgovornostima koje preuzimate na poslu, složenosti posla koji obavljate, rizike gubitka posla zbog loših rezultata, količine vrijednosti koju stvarate za vlasnike ili korisnike vaših usluga i naposljetku potražnje na tržištu rada za vašim profilom. Vozač kamiona u međunarodnom transportu može mjesečno zaraditi znatno više od doktora ekonomije koji rade na institutima.

Istovremeno, akademici nisu predsjednici uprava kompanija, jer unatoč akademskim titulama nemaju praktična iskustva. Dakle, mnogi faktori utječu na razinu vaše plaće i te faktore određuje tržište, koliko god se mi s tim slagali ili ne, i neovisno o razinama bilo čije taštine. Nemam ništa protiv većih plaća učitelja, ali bih volio da tržište odredi adekvatnu razinu plaće, a ne Vlada.

Kako biste riješili krizu s prosvjedom učitelja, treba li učiteljima povećati osnovicu plaće ili mijenjati koeficijent složenosti posla?

Podijelio bih to u tri faze. U prvoj će Vlada biti primorana pristati na uvjete sindikata. U drugoj bi trebala otpustiti deset posto zaposlenih koji plaće dobivaju iz proračuna što je tri mlrd. kuna uštede i dijelom tog novca financirati povećanje plaća učiteljima, a u trećem koraku pristupiti liberalizaciji usluga obrazovanja, gdje pitanje plaća učitelja neće biti pitanje na koje će odgovarati premijer, nego tržište.

'Djeca i roditelji ne mogu dobiti povrat novca ako su nezadovoljni'