Naše vojnike cijene jer oni nikoga ne gledaju preko nišana

Put u Afganistan započeo je puno prije nego što smo zaista u subotu navečer sjeli u avion, prvo za Istanbul, a potom za Kabul. Iz Ureda predsjednice, jer tako nalažu sigurnosne mjere, iz dana u dan stizali su zahtjevi za ispunjavanje opet novih formulara. Koja sam krvna grupa, bolujem li od nekih bolesti, jesam li osuđivana... Pa danima unaprijed slikaj opremu koju nosiš u Kabul i Mazar-e-Sharif... Kada smo se, napokon, na istanbulskom aerodromu ukrcali na let u Kabul, prvo što me poprilično iznenadilo bilo je to što je avion bio gotovo pun, pa i žena s malom djecom. S jedne strane svi imamo sliku Afganistana kao visokorizične zone talibanskih napada, a s druge strane žene s djecom od jedva tri-četiri mjeseca najnormalnije putuju u Kabul. U Kabulu, kao i u Mazar-e-Sharifu, na prvu, bezbrižno se živi na ulicama. Kao netko tko je prvi put u Afganistanu, vrlo lako biste pomislili da je u toj zemlji rat odavno gotov. I to je najveća varka Afganistana. Već u drugoj minuti negdje može odjeknuti bomba i pokositi desetke ljudi. I na dan kada smo pratili posjet hrvatske predsjednice afganistanskom predsjedniku (protekle nedjelje) u njegovoj palači Gulkhana u Kabulu, nedaleko od tog mjesta grunula je bomba. To smo doznali tek navečer, kad smo se vratili u kamp savezničkih snaga u Kabulu.

Profesionalni i obrazovani

Naravno, nisam šetala ulicama Kabula i Mazar-e-Sharifa. Sve što sam vidjela bilo je iz blindiranih vozila, vojnih oklopnjaka ili iz vojnih helikoptera. S kabulskog vojnog aerodroma u sjedište NATO-ova zapovjedništva prebacili su nas vojnim helikopterom chinook, slijeće se u samu bazu, jednako kao i u vojni kamp Marmal na sjeveru Afganistana. Jedini izlazak iz baza u vojnim vozilima bio je kada smo išli na susret predsjednice s afganistanskim predsjednikom Ghanijem i predsjednikom izvršnog vijeća Abdullahom te kada je naša vojska izašla u susret novinarima i od kampa Marmal do kampa Shaheen prevezla nas u M-ATV i MaxPro vozilima. Hrvatski vojnici koji su u Afganistanu dio NATO-ove misije "Odlučna potpora", koja je zamijenila borbenu misiju ISAF, i koji pomažu u obuci afganistanskih vojnika visoko su profesionalni, obrazovani, suvereno govore engleski jezik, a nadasve su bili dobri domaćini. Zapovjednik voda 32-godišnji Vinko Stanković dobio je zadatak omogućiti novinarima slikanje i snimanje Afganistana na putu do vojne baze Shaheen. Vozili smo se na obodu Mazar-e-Sharifa, četvrtog po veličini grada u Afganistanu, i imali priliku vidjeti predgrađe u kojem caruje afganistanska sirotinja. Uz cestu potleušice napravljene od blata i trstike, u taksiju nagurano po dvanaest ljudi, gotovo ispadaju iz automobila. Na motoru se voze po četvorica. Još sa strane zakvače pune vrećice. Bosonoga djeca u grupama jurcaju uz cestu. Zapovjednik Stanković stalno upozorava vozača, Crnogorca iz Nikšića, da pazi na njih. Zaustavljanje u naseljenom predjelu nije moguće. Sigurnosno je previše riskantno. Stajemo na dijelu bez kuća gdje nekolicina Afganistanaca tobože gradi cestu. Više poravnavaju makadam. Zbog velike vrućine najviše sjede na nasipu uz cestu. Vojnici koji su u našoj pratnji prvo osiguravaju područje, strateški se raspoređuju i puštaju nas iz oklopnjaka. Nismo ni izišli a već prema nama trče afganistanska djeca, nikome nije jasno odakle su izmiljeli iz te pustopoljine. Viču "water, water" (voda), a naši im vojnici daju bočice s vodom koja se u Afganistanu ne pije iz slavine. Pitanje je da li je lokalno stanovništvo usred te pustinje uopće i ima. Traže i kakao, odnosno čokoladu. Naš izlazak iz oklopnjaka trajao je samo pet minuta, sve dulje od toga je prerizično.

Hrvatski vojnici, kojih je u Afganistanu 107, sedam dana prije dolaska predsjednice i njezine delegacije pripremali su plan osiguranja. Zahtjevnu operaciju izveli su zajedno sa savezničkim snagama. U svakom trenutku kada je predsjednica iz vojnih kampova izlazila helikopterom ili avionom u zraku je bio i cepelin iz kojeg se snimala situacija na terenu. U pratnji njezina helikoptera uvijek je bio još jedan kao osiguranje. Vojnici koji u bazama u Afganistanu provedu po sedam mjeseci bili su oduševljeni njezinim dolaskom. I ona sama očito uživa u vojnoj priči, voli nositi vojnu uniformu, rado se slikala s vojnicima, potpisivala se na dresove nogometne reprezentacije koje im je donijela na dar. Kao bivša pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, u Afganistanu nije imala problema pri dogovaranju sastanaka i s najvišim dužnosnicima. Primili su je predsjednik, premijer, zapovjednik misije "Odlučna potpora", ministar vanjskih poslova, unutarnjih poslova, ministrica za problematiku žena... Predsjedničin raspored bio je doslovno pretrpan, možda se u želji za brojnim sastancima i pretjeralo. Ali posao je obavljen.

Zemlja dubokih podjela

Hrvatska vojska cijenjena je u Afganistanu. Vojnicima dnevnica iznosi 80 eura, dakle u mjesec dana zarade 2400 eura, a uz to dobivaju i redovnu plaću. U sedam mjeseci mogu zaraditi 16.800 eura. Budući da je NATO-ova borbena misija ISAF gotova, a u njoj je sudjelovalo 130.000 vojnika (NATO plus partneri), i da NATO povlači svoje snage iz te zemlje, kamp Marmal na sjeveru Afganistana praktički je postao grad duhova. Od nekadašnjih 10.000 vojnika sad ih je ondje 1500. Dani u kampu nekad prolete, a nekad nikada kraja. Jedino mjesto gdje se ubija slobodno vrijeme je teretana. Pristup internetu je najveće veselje, kada mreža pukne na dva dana, već se "lagano tresu", pričaju vojnici u šali. Neki među njima smatraju da je NATO-ova operacija ISAF bila promašena i da u Afganistanu, nažalost, napretka neće biti. Uostalom, kada se vidi tu napaćenu zemlju u kojoj veliki dio stanovništva praktički bosonog životari u prašini, a onaj znatno manji i povlašteni, recimo u predsjedničkoj ili premijerskoj palači, nosi moderna odijela i telefonira na iPhoneu 6, jasno je da tu neće biti sreće u skoroj budućnosti. Naši se vojnici prema Afganistancima ponašaju prijateljski, kažu da će oni prema nama biti onakvi kakvi smo mi prema njima. Jedan vojnik nam opisuje Amerikance koji su nerijetko u izvidnicama izvan kampa na nišanu držali i afganistansku djecu koja dotrče čim se zaustavi vojno vozilo.

- Kada u Afganistan dođe "nabrijani" klinac iz Teksasa i samo čeka da puca, ne možete očekivati da lokalci na njih blagonaklono gledaju. Ovdje je prevelika sirotinja i najveći utjecaj na njih ima hodža koji poznaje svaku obitelj, zna koja je žena rodila, tko je primio goste - priča nam vojnik. Za razliku od Marmala, u Shaheenu se hrvatski vojnici nalaze u tzv. safe havenu (sigurnoj zoni unutar kampa). Zaduženi su za osiguranje savjetnika koji obučavaju afganistanske vojnike, a kojih je u Shaheenu oko 7000. Naši su vojnici ondje praktički u okruženju Afganistanaca među koje se vrlo lako mogu ubaciti talibani. Ne vjeruju, kažu, nikome...