Naserov poučak

Nedavna presuda haaškoga sudišta, kojom je Naser Orić, zapovjednik obrane Srebrenice, osuđen na dvije godine zatvora vjerojatno je - prema svojim moralnim implikacijama - najznačajnija presuda ovoga sudišta. Neovisno o vehementnim osporavanjima presude s obje strane, neovisno o nizu argumentiranih kritika sudišta u cjelini, ovime je uspostavljeno jasno i jednostavno načelo: čak i u najtežim (u Srebrenici doslovce neljudskim) uvjetima u kojima se nalazi jedna od sukobljenih strana (ujedno i napadnuta), kršenje međunarodnoga ratnog prava ne može biti opravdano (može, kako to razmjerno niska kazna pokazuje, biti tek relativirano).

Na globalnome planu ova će presuda imati ponajprije moralne posljetke, jer međunarodno pravo i dalje ne funkcionira za sve jednako (tj.: ne funkcionira kao pravo). Najbolje je to pokazala drastična razlika između statuiranja zapovjedne odgovornosti kao niti vodilje cjelokupna djelovanja haaškoga sudišta i činjenice da su za zločine u Abu Graifu potom osuđeni tek dočasnici američke vojske.

No, dugoročno je možda i važnije da javnost odista osvijesti klasičnu zasadu “pravo je minimum morala”, posebice kada je o ratnim zločinima riječ. U domaćim uvjetima – barem kada je o “našima” riječ – kao da važi obrnuto stajalište. Osumnjičenike, optuženike pa i osuđenike olako se i dalje heroizira, a negativcima se naširoko smatraju policija, tužiteljstvo, sud, svjedoci... Oni koji sami sebe smatraju moralnim autoritetima uglavnom se ne obaziru na ovo progresivno demoraliziranje nacije (ako mu i ne doprinose).

Pritom nije riječ naprosto o “pojedinačnim ispadima”, nego o nametanome socijaliziranju i etatiziranju (podruštvljenju i podržavljenju) zločina. Ako je, primjerice, ubojstvo Reihl-Kira Gudeljevo djelo, službeno pomaganje osuđenome ubojici da “nestane” učinilo je taj akt i dijelom državne politike. Ako je ubojstvo obitelji Zec zločinački čin nekolicine policajaca, za što su trebali odgovarati (iako, nekako, nisu), činjenica da su neki iz te skupine naknadno dobivali državna odličja i služili “dužnosnicima” kao tjelobranitelji i opet uključuje državu u zločin.

Ako je ratni zločin što ga je – prema pravosnažnoj presudi – počinio Mirko Norac njegova odgovornost, on prestaje biti samo osobnim problemom kada se uplete i lokalna zajednica. Društvo koje se (tepajući, valjda) naziva viteškim zadržava u svojem članstvu osobu osuđenu zbog pripravljanja ubojstva pedesetero civila (“bez povoda i razloga”), te osobnoga ubojstva “starije žene” (dok mu je “u pokušaju da ubije mlađega muškarca zatajilo oružje”). Ista je osoba, skupa s Tihomirom Blaškićem, i dalje general Hrvatske vojske, premda zakon jasno određuje obvezu oduzimanja čina svakoj vojnoj osobi osuđenoj na zatvor duži od tri godine. No, ovlašteni za oduzimanje čina (vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane) nisu to učinili ni nekoliko godina nakon presude – čime je očito prekršen zakon (ni u Saboru o tomu nije postavljeno pitanje, postoji valjda – dakako: nemoralni – nadstranački konsensus).

Ako su nedavni incidenti u Biljanima Donjim odista rezultat (pojedinačnoga) “viška alkohola i manjka pameti” (za što će, zahvaljujući – konačno – primjerenoj reakciji policije i tužiteljstva, četvorka kazneno i odgovarati), stvar se, i opet, komplicira potporom koju počinitelji uživaju u susjedstvu. Nezanemariv postotak odrasloga stanovništva Škabrnje prosvjeduje protiv uhićenja i simpatija što su ih državni funkcionari iskazali žrtvama. Emocionalni naboj što ga samo ime rečenoga mjesta izaziva u javnosti dodatno zaoštrava prijetnje da će “zapaliti čitave Biljane Donje i tamo stajati sve dok sumještani ne izađu iz pritvora”.

Pritom se, očito, ponavlja već skicirani obrazac; nije, naime, riječ tek o pijancima, nego o ljudima koji sebe razumiju kao prave rodoljube (za razliku od “sluganske vlasti” i “korumpiranih medija”), želeći spriječiti ponovno naseljavanje Srba u susjedstvu, koje (barem neposredna) okolina razumije kao aktiviste za “našu stvar” (talijanski: cosa nostra). Slično važi i za niz incidenta u Karinu, npr. (gdje je, donedavno, na ulazu u kamp stajao natpis: “Srbima i psima ulaz zabranjen”).

Riječju, nezaustavljeno podruštvljenje i podržavljenje zločinačkoga djelovanja ostavlja ozbiljne tragove na čitavoj zajednici. Onima kojima je rodoljublje iznad svega (pa i domoljublja) trebalo bi, ako je moguće, već pomalo postati jasno: krajnji je posljedak takva javnoga ponašanja upravo pohrvaćenje zločina.