Ne radiš li, a ne moraš ako nećeš, ustat ćeš u sedam sati, pospremit krevet, umit se pa lagano u krug, na dobru kavu koja stoji šezdesetak lipa. Tu ćeš s društvom pričekati doručak koji počinje u osam i traje pola sata. Onda opet na zrak u krug, a od devet, kad se uključuje struja, možeš do sobe pogledati televiziju, zatim se prošetati ili otići u teretanu, ako je tvoj red, pa na ručak koji je u 14 sati. Utorkom, srijedom i nedjeljom u maloj kuhinji nudi se svinjetina, ostalim danima izmjenjuju se junetina, piletina, varivo.
Može se tu odigrati tenis, naučiti štogod u informatičkoj radionici, savladati koju slikarsku tehniku, a bogme i završiti osmoljetka i srednja škola. Odmaraš se od 15 do 17 sati, a u međuvremenu stiže i ekipa koja radi. U 18 je večera, slijedi gledanje televizije, a u 22 se isključuje struja. Ali, ako je nešto dobro ranije započelo na programu, onda se budan ostaje i dulje. Kad je na programu Liga prvaka, bude to iza ponoći. A sutra sve ispočetka...
Roštilj za grupu A
Tako Lazar Stupar, jedan od 750 osuđenika koji kaznu izdržava u Kazneno popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici opisuje svoj zatvorski dan. Stupar, nekoć zastavnik iz Sanskog Mosta, a danas s civinom adresom u Banjoj Luci, osuđen je na 15 godina robije zbog ratnog zločina što ga je počinio u odori srpske vojske. Što pod isti krov treba doći i Branimir Glavaš, osuđen zbog ratnog zločina nad pripadnicima njegova naroda, uopće ga ne dira:
– On je Branimir, ja Lazar. I dobro. Ne interesira me njegova kazna, već samo moja – priča Stupar. Trokrevetnu zatvorsku ćeliju on dijeli s Hrvatom Damirom Dojčinovićem, osuđenom na osamnaest godina zatvora jer je u Medulinu čekićem zatukao Poljakinju Moniku Urtanowku. Drugog cimera Srbina uskoro će zamijeniti Bošnjak:
– Što bi' se ja s Hrvatom svadio? Bolje je da smo dobri, pa kad mi usfali bonova za kavu, Damir će posuditi – kaže. Bonovi koje spominje, ovdje su sredstvo plaćanja. Gotovine nema jer se tako pokušava spriječiti reketarnje, kojeg je, zajedno s međusobnom svađom i tučnjavom, prošle godine bilo u 301. slučaju. Na polog zatvorenika uplaćuje se gotovina, ako je ima, koja se zamjenjuje za bonove; sto bonova iznosi 15 konvertibilnih maraka (oko 60 kuna). Primjerice, deset kava stoji marku i pol (šest kuna). Oni koji rade, mjesečno mogu svoj račun podebljati za sto-dvjesto konvertibilnih maraka.
Stupar kaže da ne radi zbog zdravstvenih razloga. Imao je, kaže, tuberkolozu pa bi odgovarao tek neki uredski posao, a toga nema. Zatekli smo ga samog u zatvorskoj fitness dvorani gdje ovaj visoki brko rado dolazi na razgibavanje. Priča nam da je smješten u petom paviljonu, najboljem što se u zatvoru "nudi". Zaslužio je to, pohvalit će se, uzornim ponašanjem pa je iz početne grupe B, a to je "startna" pozicija za sve zatvorenike nakon što mjesec provedu na prijemnom odjelu, dogurao do uzornih u grupi A. Oni koji iz B grupe padnu u C, ocjenjuju se kao negativni i nemaju prava na zatvorske pogodnosti pa ne mogu, poput Stupara, primati i redovne i izvanredne posjete, ne može im na dva sata doći petero rođaka ili prijatelja s kojima će vrijeme provesti u zatvorskom restoranu uz piće i roštilj, ne mogu sa ženom biti nasamo dva puta mjesečno po tri sata...
- Eh, da je novca pa da mi posjeti mogu dolaziti onoliko puta koliko smiju – kaže.
U seks-sobu s potvrdom
– Samo, volio bih da Europa ne dođe u peti paviljon. Jer, onda će mnogo toga što se sad može biti ukinuto, nestat će neograničena šetnje, zgurat će nas u ćelije – govori pa pred nadzornicima izgovara da imaju preblag odnos prema zatvorenicima i da bi on to, onako vojnički, malo "pritegnuo".
I zbilja, dok hodamo Kaznionom, kako Zeničani zovu ovu zdanje oko kojeg je u posljednjih više od dvanaest desetljeća niknuo grad pa se tako Kazniona našla u njegovu centru, primjećujemo kako su stražari i zatvorenici na "ti", ali i kako se ovi drugi ustaju na pozdrav kad oni prvi naiđu. Nakon pozdrava, ironično dobacuju: "Kakva nam je država, ispada da je ovdje najbolje". Nedavno je u zatvoru, u kojem kazne služe i 44-orica osuđenih silovatelja i bludnika, bilo prijavljeno silovanje zatvorenika. Ipak, prijavljeni tvrdi da je seks bio dobrovoljan. Istospolnih veza ovdje ima, a kad ih nadzornici otkriju, razmještaju zaljubljene.
Što se pak tiče heteroseksualnih seksualnih odnosa, oni su dopušteni u jednoj od uređenih soba bez nadzora. Važno je dokazati zajednicu ili vjenčanim listom ili potvrdom nadležnog Centra za socijalnu skrb. No, događalo se da su žene takav posjet koristile da muževima u zatvor donesu drogu. Skrivale su je u vagini, čmaru, progutale pa čekale da iziđe prirodnim putem... Zato su u Kaznioni nabavljena dva labradora koji pomažu kod pregleda sumnjivih posjetiteljica. Kontolira se i hrana i piće koji se unose, no dogodi se da nešto i prođe budnom oku stražara.
U zatvorskoj kapeli zatičemo dvadesetak vjernika što svakog četvrtka čekaju don Vladu Pranjića, koji u ovdje služi misu. Osuđeni Hrvati drugi su po brojnosti i ima ih šezdeset i troje. Bošnjaka je 570, Srba 35, Roma 30, Albanaca devet... Nakon mise služene za pokojnog oca Marija Perišića zaustavljaju se u razgovoru s nama. Spominju da su nedavno doznali da im se Glavaš treba pridružiti:
– Prihvatit ćemo mi njega, pomoći mu. Znaš kako zna bit' nezgodno u novoj sredini. Ići će on s nama tu i do kapele i do male kuhinju u kojoj bude svinjetine. Ma, učinit ćemo sve da se osjeća što bolje – priča Boris Duvnjak, osuđen zbog krivotvorenja isprava i prijevare. Na njegove se riječi nadovezuje Siniša Markov pa kaže da ovdje ima onih koji cijene Glavaša, daju mu priznanje za obranu Osijeka, Slavonije i Baranje:
– Mislim da je shvatio da ga je hrvatska država iznevjerila. Bit će mu bolje u Zenici nego u Lepoglavi – ponavlja ono što je i sam Glavaš rekao.
Cijelu reportažu pročitajte u tiskanom izdanju Večernjaka...
Ovo je zatvor ,,pa ko voli nek izvoli !