'Naši roditelji su u Varteks išli po kapute koji su se nasljeđivali'

Nakon pune 22 godine, nedavno se ugasio cijenjeni modni brend I-gle. Martina Vrdoljak Ranilović i Nataša Mihaljčišin poručile su da se nisu posvadile i da ostaju prijateljice. Za mnoge ljubitelje mode još je važnija vijest da obje kreativke ostaju dio modnog svijeta. A one u svom životopisu imaju i podatak da su lani osvojile (tada ustanovljenu) prvu Modnu nagradu Ana Lendvaj, koju im je Večernji list na temelju glasova modnih novinara dodijelio za najbolju kolekciju u 2017. godini. Martina Vrdoljak Ranilović postala je kreativna direktorica varaždinskog Varteksa, no u razgovoru za Večernji list tvrdi da to nije razlog gašenja brenda I-gle koje je iznenadilo mnoge u modnom svijetu.

Koje su vam prve asocijacije kad čujete riječ Varteks?

Danas su svakako drukčije nego prije nekoliko dana. Sada mi je Varteks nešto o čemu razmišljam i na čemu radim 24 sata dnevno. No, odrasla sam uz Varteks kao sinonim kvalitete i dobrog dizajna, uz brend koji je svoje znanje i umješnost bio u stanju ponuditi i vrhunskim svjetskim modnim kućama. Naši roditelji kupovali su Varteksove kapute kao ultimativne modne komade koji su trajali generacijama i nikad nisu izlazili iz mode. Ovih nekoliko dana koliko sam u Varteksu, od njegovih fenomenalnih konstruktorica i cura iz proizvodnje saznala sam da su, osim što i danas proizvode odjeću za neka od najjačih imena u segmentu odijela kao što su Boss i J. Lindberg, nekada šivale odijela i za vrhunske brendove kao što su Versace i Valentino. Naravno, uz još neka imena, u kontekstu kvalitete ne postoji veća kategorija u segmentu odjeće koja se serijski proizvodi. Nasreću, ta dosljednost u kvaliteti zadržala se i danas i to je odličan temelj na kojem se priča s Varteksom treba graditi dalje.

Kako je došlo do suradnje s tvrtkom u kojoj ste postali kreativna direktorica?

Kao i obično, neke dobre stvari dogode se spletom neobičnih okolnosti.

Koje su to neobične okolnosti? Je li vas u Varteks pozvao predsjednik uprave Nenad Bakić?

Da skratimo priču – da.

Jeste li posljednjih mjeseci pratili ono što Bakić radi s Varteksom vezano uz vraćanje starog sjaja tom brendu?

Nekako mi je nakon nekoliko usputnih informacija koje sam uspjela uhvatiti u ovom turbulentnom razdoblju postalo jasno da bi se u Varteksu, s njim na čelu, mogle zaista dogoditi strukturne i konkretne promjene i da bi bilo moguće tu tvrtku oživjeti da postane snažna kompanija i zamašnjak cijele hrvatske modne scene. Realno, hrvatska modna scena već godinama egzistira a da nije povezana s tekstilnom industrijom, što je dovelo do toga da se na neki način umorila jer nema prostora za razvoj i napredovanje. Nijedna modna scena na svijetu ne može biti održiva nema li krajnju svrhu, a to je implementacija dizajna i kreativnosti u konkretne okvire. Bez toga, dizajneri su osuđeni egzistirati u uskim krugovima svojih pratitelja i odsječeni su od realnosti. Bilo je, doduše, već pokušaja oživljavanja hrvatskih modnih brendova, ali svi su ti pokušaji propali, bilo zbog nedostatka pametne strategije, nedovoljne ustrajnosti ili pak nedostatka snage da se provedu temeljite promjene. Mislim da se to s Varteksom neće dogoditi.

Je li vaš prelazak u Varteks razlog gašenja brenda I-gle nakon 22 godine?

Ne! Svjesna sam činjenice da su se te dvije stvari medijski dogodile gotovo istodobno i vjerujem da ljudi dolaze do tog zaključka. Ali istina je da smo se Nataša Mihaljčišin i ja dogovorile da prekidamo dosadašnji način suradnje prije nego što se moja priča s Varteksom počela kotrljati. Doduše, naš je plan u početku bio da se taj proces odvija polaganije, no u jednom trenutku objema je postalo jasno da nema smisla odugovlačiti. Kad jednom donesete odluku o tome da je gotovo, počinjete se osjećati glupo u trenutku kad zajednički nešto dizajnirate. Čemu, kad je ionako uskoro gotovo. Osim toga, postalo mi je jasno da je iznimno važno da se u proces dizanja Varteksa uključim što prije.

Možete li nas, molim vas, podsjetiti kako su nastale I-gle? I kako ste se, zapravo, vi našli u svijetu dizajna i mode?

Rođena sam sa željom da budem modna dizajnerica. Za mene nije bilo alternative. Sve što sam u životu radila bilo je usmjereno prema tom cilju. Od školovanja pa do prvih modnih koraka, kada smo Nataša Mihaljčišin, Ana Savić Gecan i ja pokrenule mali improvizirani studio. Tih prvih nekoliko godina radila sam puno radno vrijeme posao kojim sam financirala svoj modni put. Mislim da se nikada neću prestati baviti modom.

Ostat ćete zapamćeni i po tome što ste dobitnice prve Modne nagrade Ana Lendvaj, koju je utemeljio Večernji list. Koliko vam je ta nagrada važna?

Jako puno. Prije svega, Ana Lendvaj bila je divna osoba i neizmjerno važna za hrvatsku modu. Njezin doprinos je jednostavno nemjerljiv. Sjećam se nekoliko njezinih divnih kritika koje su nama, tada mladim dizajnericama, dale dodatni poticaj i osjećaj vrijednosti spram onoga što radimo. I sa te strane posebna je čast biti prvi. Mi smo tu nagradu shvatile kao posebno priznanje ne samo za recentnu kolekciju nego i za cijeli naš dosadašnji rad.

Ana Lendvaj bila je doista cijenjena modna kritičarka. Postoji li danas u Hrvatskoj kvalitetna modna kritika?

Nakon njezine smrti dugo nije bilo kvalitetnih modnih kritika. Realno, modom se često bave osobe bez kvalitetnog znanja, ne samo o modi. Jer moda je puno širi društveni fenomen od pukog katalogiziranja činjenica o tome koji je dizajner koje godine proizveo koju torbu. Ana Lendvaj bila je osoba širokog obrazovanja i uvijek je stvari promatrala u širem kontekstu. No, danas primjećujem da neki mladi imaju ambiciju da iziđu iz okvira komentiranja mode na instagramskoj razini. Vidim da nastoje šire shvatiti smisao i ulogu mode u društvu. Doduše, pitanje je i koliko danas takvi autori i relevantna modna kritika mogu dobiti prostora u medijima.

Tko vam je uzor u dizajnu?

Teško bih mogla navesti jedno ime. U svijetu mode bilo je, a ima ih i danas, puno čarobnjaka. Počevši od Balenciage koji je volumen i formu istraživao desetljećima prije nego što je to postao predmet interesa avangardnih svjetskih dizajnera, preko japanskih i amsterdamskih dizajnera do današnjih iznimnih kreativaca kao što je Galliano. Teško je reći da mi je netko od njih uzor, ali svakako su me inspirirali i oduševljavali. Pa i danas ima genijalnih imena koja na pistama sve više daju komentar društva i kretanja u modi nego što pokazuju samu odjeću. Revije su sve više pozornica i način na koji se pokazuje strategija brenda. Pogledajte samo nekoliko posljednjih Gallianovih revija za Margielu, Thoma Browna ili kuću Gucci. Odjeća se danas ionako reklamira i kupuje na drugi način.

Je li vas među mladim hrvatskim dizajnerima netko posebno pozitivno iznenadio?

Nekoliko je mladih zanimljivih imena: Matija Čop, KLisab, no ima ih još. No, pitanje je u kojem će se smjeru i kako oni razvijati. Nažalost, imam osjećaj da su klinci danas obeshrabreni pa i ne pokušavaju prodrijeti na scenu. Ili ako već i pokušavaju, onda mi se čini da ne izlaze izvan nekih ustaljenih modnih šablona.

Je li danas skupo biti moderno i kvalitetno odjeven? Dizajneri često kažu da je sve stvar ukusa, a ne novca, no dojam je da odjeća po pristupačnim cijenama, da ne kažemo jeftina, koju svjetski poznati “mass” brendovi posljednjih nekoliko godina plasiraju na tržište više nije toliko kvalitetna. Vidi se to po kvaliteti materijala i šivanju.

U pravu ste, ali tema koju ste otvorili traži puno više prostora za elaboraciju. Počevši od konzumerističkog principa koji nameću veliki modni lanci. Da bi opstali i zadovoljili svoj osnovni smisao, a to je profit, nameću sve brže izmjene trendova te tako stvaraju stav kupaca da sada već u startu znaju da kupuju odjeću koja treba trajati samo do pojave idućeg trenda, a kako se danas taj ciklus sve više skraćuje, kupac praktički kupuje robu koja će trajati samo mjesec-dva. I naravno da taj komad ne smije koštati previše i da njegova kvaliteta uopće nije važna. Tako dolazimo do toga da danas jedna majica može koštati i manje od pizze. Da ne spominjem koliko u krajnjoj liniji taj proces gomilanja odjeće, najčešće od umjetnih tkanina, utječe na okoliš. Tekstilna industrija je danas jedan od najvećih zagađivača okoliša. A o moralnosti samog procesa i izrabljivačkim politikama da i ne govorim.

Postoji i ona vječna dvojba: mijenjati svake sezone jeftiniju odjeću ili kupiti onu skuplju koja će trajati godinama.

Nije bezvezna ona izreka: nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari. Moje odijevanje temelji se na kvalitetnim klasicima koje kombiniram s dizajnerskim malo drukčijim komadima. Naravno, taj odnos prema odijevanju nemam oduvijek. I naravno da je sasvim normalno da se u određenom razdoblju života želite mijenjati, stalno želite izgledati drukčije. To u svojoj osnovi i jest moda. Stalna promjena.

Planovi u Varteksu? Koji vam je zadatak i cilj u toj tvrtki? Osjećate li možda pritisak jer se radi o velikoj kompaniji s gotovo tisuću zaposlenih?

Naravno da osjećam pritisak jer prvi put sudjelujem u tako važnom i velikom projektu, koji je bitan ne samo za ljude kojima je Varteks životno važan jer im hrani obitelji i školuje djecu nego i zbog toga što je opstanak Varteksa krucijalan za cijelu hrvatsku modnu i tekstilnu budućnost. Počevši od toga da će stabilan i uspješan Varteks omogućiti brojnim malim obiteljskim tekstilnim tvrtkama nastalim raspadom tekstilne industrije da se naslone na njega te tako rastu i budu uspješne, do toga da pruži platformu za daljnji razvoj i postojanje hrvatske modne scene, što je meni iznimno važno. I u tome je zapravo moja uloga važna. Prije svega, cilj mi je da oslobodim kreativni potencijal cijelog Varteksova tima te da zajednički podignemo estetsku vrijednost njegova asortimana i cijeli brend dignemo na modnu razinu.

I za kraj - što će se u proljeće i ljeto ove sezone najviše nositi?

Već je neko vrijeme trend nošenje kvalitetne odjeće iz poslovnog segmenta u svakodnevnom odijevanju. Dakle, sakoi u svim kombinacijama, na haljine, traperice, s tenisicama... Od totalnog “casuala” do potpuno formalnog stajlinga.