Nasilje u HDZ-u vratilo nas u rodno mjesto, u p. m., ili, da posve otvoreno kažem, natrag u politički meritum

Intenzivno pokušavam saznati u kojoj to točki govor mržnje iz stranačkog prerasta u općedruštveni problem ili obrnuto, pokušavam otkriti postaje li govor mržnje u društvu stranačkim problemom tek kad na udar uzme nomenklaturu koja grčevito pokušava održati pozicije moći.

Prijetiti novinarima smrću, vrijeđati ih anonimno ili otvoreno postalo je gotovo dijelom narodnog običaja pa su čak i neki iz te stranačke vodeće nomenklature, poput predsjednice, jasno i glasno savjetovali novinarima da bi bolje bilo da paze što pišu. Iz istih usta mogla se čuti poruka onima koji su javno upozoravali na sve otvoreniji i sve glasniji govor mržnje u hrvatskom društvu da, kome se u takvoj Hrvatskoj ne sviđa, može slobodno otići.

Ulicama su marširali fašistički bukači, na društvenim mrežama javno se veličalo ustaške krvoloke, otvoreno se tražilo stavljanje antifašizma u treći plan, u Jasenovcu se dizala ploča s pozdravom koji mogu pozdraviti samo članovi ustaškog glavnog stana i ovovremeni podstanari vlastitih malih mozgova, sotoniziralo se neistomišljenike i na sve to iz miljea kojem tepamo da je državni vrh nitko se odlučno nije javio da bi energijom osobe i statusom funkcije posložio standarde i odijelio ispravno od pogrešnog.

Pravilo se kao da se ne čuje i ne vidi to što se događa, jer, znate, odavno postoje razmišljanja kako fašizam u stanovito kontroliranim količinama može biti koristan. I umjesto da se na vrijeme zaustavi lavina, što se činilo; osnivala su se smiješna povjerenstva, tražile su se olakotne okolnosti za nasilnike, savjetovalo se potencijalne žrtve da same pobjegnu prije no što ih dostigne opravdani naci-gnjev. No nešto se u međuvremenu dogodilo.

Potencijalni batinaši u crnim košuljama počeli su operativno svrdlati na društvenim mrežama i odjednom je unutarstranački obračun, i to, nemojmo se lagati, prije svega interesno sukobljenih struja, postao emanacija sveukupnog govora mržnje kojem se rezolutno treba stati na kraj. A kako? Tako što će se sudionike razgovora ugodnog naroda horvatskog te satire aliti divlje ljude izbaciti iz HDZ-a!

Dakle, jedina kazna za poruke tipa “metak u glavu” i “plivanje leđno Savom” jest izmještanje iz stranačkih okvira u ugodnu atmosferu društvene shizofrenije gdje se osjećaju kao svoji na svome. Drugim riječima, hadezeovci mogu, znaju i smiju sebe zaštititi od hadezeovaca, ali iz društva, gdje očito uživaju status pretorijanaca, nitko ih nema pravo isključiti ili pomisliti na to.

Zato mi je baš dirljiva situacija u kojoj su se hadezeovci našli jer jednostavno pitanje za sve one moralne patuljke koji se odjednom grče pred kamerama i dokazuju kako se radi o opasnoj stvari ruši sav njihov kredibilitet: dečki, gdje ste bili do sada?! Ako sve završi na izbacivanju iz stranke, onda će cijela stvar ostati na razini unutarstranačkog statutarnog problema s javnom aluzijom na partijske čistke. Ako bi se slučaj predao nadležnim tijelima pravosudnog progona, e onda bismo možda i za cijelo društvo mogli izvući neke konkretne prednosti.

Recimo, da provjerimo postoji li možda neki širi i jači dokument od stranačkog statuta koji bi iz hrvatske države kao zajednice mogao izbaciti hulje koje prijete ljudima i pozivaju na likvidacije. Možda poneki zakon ili uvijek arbitrarno tumačeni ustav... Tko će ga znati? Ili da osnujemo neku komisiju za suočavanje s idiotima! Kako god, poučna je to po tko zna koji put ispričana priča o „banalnosti zla“, kako naoko neprimjetno raste i kako metastazira do terminalne faze u kojoj postaje jedino mjerilo stvarnosti. Možda će vam zazvučati čudno, ali lako je biti nacist i u toj činjenici i leži privlačnost koncepta koji je temeljen na jednostavnoj mudrosti odsustva svake potrebe da se ukrote najcrnji demoni ljudske naravi.

Sve ono mračno u nama što moramo susprezati, ako već nemamo snage logično i prirodno živjeti dobrotu, dakle sve ono što iz straha od sankcija i licemjernog sustezanja ne smijemo činiti drugima svakodnevno, užasi koje smo kadri i koje bismo željeli proizvesti iz puke gramzivosti, sebičnosti ili patologije, sve boli koji bismo nanosili drugima, sve to odjednom ne da postane moguće i ostvarivo, nego biva ozakonjeno i socijalno poželjno i horde odvratnih kukavica dolaze na svoje.

Antisemitizam u europskoj kulturi nije iznimka i incident, nego tradicija koja je s vremenom bivala „bremzana“ i onda se našla ekipa koja je taj nagomilani „potencijal“ oslobodila i nagrađivala. Može li bolje?! U strogim hijerarhijskim strukturama, poput stranačkih, uspon nasilja kao legitimne kvalitete i standarda ne otkriva samo partikularnu fizionomiju, nego je to Rorschachov test za širi politički entitet u kojem se i sama partija nalazi.

U najnovijem hrvatskom slučaju riječ je o zatvaranju kruga jer mržnja koja je puštena iz politike protutnjala je društvom i vratila se u rodno mjesto – u p. m. Ili, da kažem otvoreno, u politički meritum. Pitanje je gdje se sve još kriju, i to ne samo u stranci, sijači mržnje, jer nakon svega ostaje otužan osjećaj da se radi tek o kapi u moru zloćudnosti koja ruje i truje, iz koje se može preliti krvava poplava nepravde i boli, a za koju će se, kao i za sve do sada, očekivati da je oproste, opravdaju i izliječe – žrtve.