Nasilje u obitelji: Fine, zlostavljane, mrtve žene

"Udaju za mene krvavo ćeš platiti", zlokobna je rečenica koju je samo dva dana prije svadbe svojoj budućoj supruzi Suzani izgovorio Damir Jurčević (29). Da to nije samo prazna prijetnja, nesretna je žena spoznala u godinama što su slijedile. Brak obilježen zlostavljanjem, psihičkim i fizičkim, u srpnju 2005. okončan je u krvi. Jurčević je supruzi zabio nož u srce  i to samo pet dana nakon što je priveden prekršajnoj sutkinji zbog nasilja u obitelji! No, čovjek koji je godinama supruzi prijetio ubojstvom, koji ju je tukao te joj na koncu svu odjeću izrezao nožem, poslavši joj poruku kako će skončati, prema mišljenju sutkinje zagrebačkoga Prekršajnog suda, nije trebao biti u zatvoru.

Još jedna brojka
Nije trebao biti u zatvoru iako je višestruko kazneno evidentiran, iako ga je supruga prijavila i policiji i Centru za socijalnu skrb. No, Centar ju je otpravio uz hladnu, birokratsku opasku da nije mjerodavan za njezin slučaj jer  nema prijavljeno prebivalište u Zagrebu! Zbog takva nemara, za koji prema dobrom starom običaju nitko nije odgovarao  ni sutkinja Prekršajnog suda koja je nasilnika osudila samo na uvjetnu kaznu, ni djelatnice Centra koje su zaprimile prijavu  Suzana Jurčević postala je samo još jedna brojka. Još jedna u nizu žena u ovoj državi koju je nakon višegodišnjeg nasilja, premlaćivanja i zlostavljanja ubio njezin partner.
Iako se poslije njezina ubojstva javnost "digla na stražnje noge", tražeći da oni koji su skrivili njezinu smrt odgovaraju, primjer Jelene Jakopović na žalost pokazuje da se u godinu dana u Hrvatskoj ništa nije promijenilo. Naime, tijekom 2005. u Hrvatskoj su zlostavljači ubili šest žena, a u prvih šest mjeseci ove godine već četiri. Primjera poput ovog posljednjeg iz Nazorove, gdje vapaje zlostavljane žene nitko nije ozbiljno shvatio, ima bezbroj. Dovoljno se samo sjetiti lanjskog masakra u Petrinji, kad je Vlastimir Kihalić u ubilačkom pohodu ubio svoju suprugu i dvije njezine prijateljice. Ili suluda čina Mate Oraškića, koji je 1999. na Općinskom sudu u Zagrebu, tijekom brakorazvodne parnice, ustrijelio svoju suprugu, njezinu odvjetnicu i sutkinju, a teško ranio zapisničarku. Ili pak ovogodišnjeg maskara u Sisku, kad je Mirko Marjanović ubio svoju bivšu ljubavnicu i njezinu trudnu kćer. Ili pak također ovogodišnjega šokantnog zločina iz Zagreba, kad je Davor Božičević u prepunu kafiću ubio svoju djevojku koja ga je htjela ostaviti. Svim tim slučajevima zajedničko je to što mjerodavne službe nisu reagirale na vrijeme.

Tražile izlaz
Sve te ubijene žene pokušavale su naći izlaz iz životnog pakla. Pokušavale su pobjeći od svojih zlostavljača, pokretale su brakorazvodne parnice, prijavljivale zlostavljače policiji i mjerodavnim službama... No svi ti vapaji bili su uzaludni jer, primjerice, Oraškić i Kihalić, kao bivši policajci, nesmetano su posjedovali oružje. A što tek reći o Marjanoviću, kod kojeg je pronađen pravi arsenal, uz nesuvislo objašnjenje kako nije bilo zakonske osnove da mu se oružje uzme.
Zapravo, gotovo je nevjerojatno da svaki put kad jedna takva priča dobije krvavi završetak, svi peru ruke, prebacujući odgovornost s jedne službe na drugu. A još je nevjerojatnije to što dosad u svim tim slučajevima gotovo nitko zbog svojih propusta nije odgovarao, to više što u našem zakonu postoji odredba prema kojoj se državni službenici mogu prijaviti zbog nesavjesna rada u službi.

Kozmetičke smjene
No, koliko je poznato, takvih prijava dosad nije bilo, a ako je netko i odgovarao, uglavnom je bio iz policije, koja takve slučajeve promptno rješava smjenama, pa makar i kozmetičkim. Mnogi stručnjaci koji se bave obiteljskim nasiljem smatraju kako je policija posljednjih godina i jedina državna služba koja s tim u vezi nešto radi. Upravo zbog propusta koji su završili nečijom smrću, prijave zlostavljanih žena počeli su shvaćati ozbiljnije. Iako policija reagira na svaku prijavu za obiteljsko nasilje te privodi zlostavljače, istražni i prekršajni suci u većini ih slučajeva puštaju. Zbog čega, samo oni znaju. Stanje je još gore u centrima za socijalnu skrb, gdje čak i kraj radnog vremena može biti birokratski razlog za nereagiranje. O nekakvoj empatiji sa žrtvom, bez obzira na to tko ona bila, da i ne govorimo. Uostalom, očekivati empatiju za zlostavljanu ženu u mačističkom društvu kao što je hrvatsko gotovo da je utopija. A ostat će tako sve dok netko zbog propusta koji je doveo do nečije smrti ne bude odgovarao.

MATO ORAŠKIĆ
Nakon masakra na zagrebačkom Općinskom sudu, suspendirani su pravosudni policajci. No uskoro su vraćeni na posao jer krivnja nije bila njihova, naime, sustav osiguranja 1999. nije bio adekvatan. Tek nakon masakra postavljen je detektor metala na ulazu, a iako je javnost tražila ostavku ministra pravosuđa, to se nije dogodilo.

VLASTIMIR KIHALIĆ
Zbog masakra u Petrinji, smijenjen je Marijan Belošević, tadašnji načelnik PU sisačko-moslavačke. Kihalić je bio bivši policajac, a policija nije reagirala na prijave njegove žene zbog obiteljskog nasilja. No mnogi su smatrali da je smjena načelnika bila kozmetička jer MUP ni inače nije bio zadovoljan njegovim radom.

DAMIR JURČEVIĆ
Zbog masakra u Petrinji, smijenjen je Marijan Belošević, tadašnji načelnik PU sisačko-moslavačke. Kihalić je bio bivši policajac, a policija nije reagirala na prijave njegove žene zbog obiteljskog nasilja. No mnogi su smatrali da je smjena načelnika bila kozmetička jer MUP ni inače nije bio zadovoljan njegovim radom.

Časna sestra Suzana Samardžić, voditeljica Doma za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja Sveta Ana u Rijeci, taj posao radi već 13 godina. Prema njezinim riječima, najveći problemi nastaju u komunikaciji s centrima za socijalnu skrb. – Naravno, ne može se generalizirati jer ima centara koji svoj posao odlčno rade. No ima i onih koji, kad im podnesemo prijavu zbog zlostavljanja i tražimo neke mjere, odgovaraju da mi za to nismo dovoljno stručni. A ja oko sebe imam cijeli tim stručnjaka koji se tom problematikom sustavno i ozbiljno bave. Čak imamo testove koji otkrivaju svaki tip nasilja – kaže časna Suzana. Istče da s policijom ima dobru suradnju jer policija na sve njihove prijave reagira odmah. No kaže da su neke stvari pogrešno postavljene, pogotovu kad centar inzistira da otac zlostavljač ima kontakt s djetetom. – Naš je stav da dijete koje je svjedok zlostavljanja ne može vidjeti oca. Ako pak to dijete želi, posjet mora biti uz nadzor. No centri imaju stav da privremenu zabranu može donijeti samo sud i tu nastaje problem – objašnjava časna Suzana.