Na svetkovinu Majke Božje od Kamenitih vrata, u Zagreb ove godine stiže jedan izuzetan kardinal, Afrikanac Robert Sarah, član „papinske vlade“, koji je na čelu jedne od najvažnijih struktura Rimskog dvora, Zbora za bogoštovlje i red sakramenata. No, njegova životna priča nije zanimljiva zbog sadašnjih vatikanskih vrhova koje je dosegnuo, nego zbog početka u Gvineji.
Kome bi moglo pasti na pamet da bi dječak iz šikare, kao što sam bio ja, mogao i na koji način pomisliti da će jednoga dana otputovati u Rim i postati kardinalom? Kad sam se u velikom sjemeništu u Nancyju prvi put susreo s kardinalom Tisserantom, mislio sam da je to prvi i zadnji put što slušam nekog papina suradnika. Otkud bi moja baba Ruža (Rose) bila mogla zamisliti život kakav je moj? Otajstveni putevi Božji ne oskudijevaju humorom – kaže kardinal Sarah u knjizi „Bog ili ništa“, koja izlazi u nakladi Kršćanske sadašnjosti i osobno će je kardinal Sarah predstaviti ove srijede na zagrebačkom Kaptolu.
Benedikt XVI. povjerio mu je 2010. Papinsko vijeće Cor unum, kojemu je uloga upravljati papinskim karitasom. To je odlučio jer je bio siguran da će taj čovjek, podrijetlom iz male, krhke države, bolje od ikoga razumjeti život siromaha. Stari papa bio je posve u pravu! Jer Robert Sarah nije upoznao bijedu iz knjiga, u salonima imućnika zavidnih na mirnoj savjesti ili u velikim predavaonicama uspaljenima za mijenjanje svijeta poremećenom voljom nadutih sebičnosti… On je rođen u siromašnoj obitelji koja nije imala posjeda, a školu je pohađao uz pomoć francuskih misionara, koji su mu dali sve što je bilo potrebno – piše Nicolas Diat, koji je s kardinalom Sarahom napisao tu knjigu-intervju, koja se zbog njegova uzbudljiva životnog puta čita u jednome dahu, jer je, primjerice, kardinal Sarah postao nadbiskupom već u 34. godini!
Rođen je 15. lipnja 1945. u Ourousu, jednom od, kako kaže, najneznatnijih sela u Gvineji, na sjeveru države, blizu granice sa Senegalom.
To je pokrajina sa srednje visokim brdima, udaljena od glavnoga grada Conakryja, a koju upravne i političke vlasti smatraju posve nevažnom. K tome, moj je kraj udaljen od Conakryja oko 500 kilometara. Prijevoz do tamo traje cijeli dan po vrlo razrovanim cestama. Katkad se, u kišnom razdoblju, dogodi da vozila jednostavno zaglibe u blatu. Putovanje se zbog toga može zaustaviti satima, koliko treba da bi se vozilo izvuklo iz blata i da bi onda ponovo zaglavilo samo malo dalje. A u doba kada sam ja rođen glavnina cesta bile su obične poljske staze. Ourous je najdragocjenije razdoblje moga života u Gvineji. Odrastao sam u tome mjestu odsječenom od svijeta i u njemu pohađao osnovnu školu. Imali smo isti školski program kao i mali Francuzi pa sam tako naučio da su moji preci Gali. U to doba su oci spiritanci, članovi Kongregacije Duha Svetoga, koju je u 18. st. utemeljio Claude Poulart, a u 19. st. reformirao François Libermann, već bili obratili mnoge animiste na kršćansku vjeru. Ti misionari došli su u naš kraj jer je islama jedva ondje bilo i u njemu su prepoznali moguće polje evangelizacije. U Conakryju je, na primjer, rad na obraćenju ostajao gotovo neplodan jer su muslimani u njemu bili odavno na vladajućem položaju – kaže kardinal Sarah, dodajući da su u njegovu plemenu Koniaguis isključivo poljodjelci i stočari, koji su uspjeli sačuvati svoje običaje.
Moji preci bili su pravi animisti, vjerni stoljetnim obredima i svetkovinama koje i danas daju ritam njihovu načinu života. U doba moga djetinjstva, živjeli smo u okruglim kolibama ozidanima opekom, sa samo jednom prostorijom, prekrivenima slamnatim snopićima, okruženima „verandom“, u kojoj smo redovito blagovali. Osim nje smo posjedovali još jednu ili dvije kolibice u kojima smo skladištili rižu, fonio, kikiriki, proso i ostale plodine. Imali smo polja i rižišta. Plodovi zemlje služili su za prehranu obitelji, a višak se prodavao na tržnicama. Bio je to jednostavan život, bez napetosti, skroman i bezazlen. Veliku važnost imao je život u zajedništvu, obzirnost svakog pojedinca prema potrebama ostalih. Seljani su se, kako bi si međusobno pomagali u poljodjelskim radovima, sami organizirali u skupine od petnaest do dvadeset osoba. Za cijelo razdoblje sjetve i žetve, svaka je skupina posvećivala točno određeno vrijeme radu na dijelu polja jednoga od svojih članova, po redu koji se utvrđivao zajedničkim dogovorom. Kad bi pojedini krug tih radova bio dovršen, pošto bi svatko dočekao skupinu u svom polju, ponovno bi se započinjalo dok se žetva ne bi dovršila. To bi savezništvo omogućivalo svakome, kad bi došao njegov red, da mu saveznici djelotvorno pomognu. Događalo se i to da bi poneke obitelji odlučile pozvati i dodatni broj drugih osoba iz sela kako bi im pomogli u poljodjelstvu. Ta bi obitelj pripremila pivo od prosa ili medovinu, te podnevni objed za sve prijatelje koji bi prihvatili poziv na suradnju – priča kardinal Sarah, objašnjavajući kako je svatko mogao doći u njihovu kolibu u svako doba dana ili noći.
Svatko je bio dobrodošao za naš stol. Otac i majka bili su prepuni sreće i unutarnje radosti kad bi vidjeli da su gosti zadovoljni i kraljevski posluženi u našoj skromnoj kući. Za njih je bio božanski blagoslov i neizmjerna radost to da su nekoga ugostili. Naša mala, tročlana obitelj nekoliko se dana činila brojnom „poput zvijezda na nebu“ (Heb 11, 12). Ljubav, srdačnost i radost otvaranja vrata kuće susjedima i strancima uvijek je nadimala naše srce. „Srce naše je rašireno“, piše sveti Pavao Korinćanima (2 Kor 6, 11). Altruizam je bio središte svega. Na primjer, još pamtim kako je otac imao prijatelja koji je svake godine izdaleka dolazio proslaviti s nama najprije božićne, pa onda i uskrsne blagdane. On je sa svojom obitelji ostajao kod nas koliko je želio; mama je uvijek bila na raspolaganju gostima, sa stalnim osmijehom i s mnogo delikatnosti – sjeća se on.
Na pitanje kako je postao svećenikom, kaže kako je o. Marcel Bracquemond, u sklopu svagdanje euharistije, vidio njegovu žarku želju da upozna Boga i vjerojatno je bio impresioniran njegovom ljubavlju prema molitvi i svagdanjoj misi, pa ga je upitao želi li ući u sjemenište.
– Sa začuđenošću i spontanošću, karakterističnima za djecu, odgovorio sam da bih rado iako ništa nisam pojmio o svemu onome na što sam pristajao; ta dotad nisam nikad bio napustio svoje malo selo, niti sam išta znao o životu u sjemeništu… Protumačio mi je da je to kuća namijenjena molitvi i ljubavi za cijelu Crkvu. To mjesto, rekao je, pripremat će me s ostalim mladićima da postanemo svećenici poput njega. S tim jednostavnim tumačenjem, moja radost da ću jednoga dana biti prezbiter, preplavila mi je srce zanosom i „ludilom“! O. Braquemond mi je naredio da o tome porazgovaram s roditeljima, Aleksandrom i Klarom, koje je izvrsno poznavao. Najprije sam otišao k majci da joj kažem kako bih možda mogao ući sjemenište. Ona nije imala pojma što je to sjemenište, ali je svakako htjela čuti zašto želim tamo otići. Tumačio sam joj da je to ulazak u sasvim posebnu školu, koja će me pripraviti da postanem prezbiter kako bih se posvetio Bogu, i to kao prezbiter spiritanac… Ona mi je, začuđena pogleda, odgovorila da sam izgubio pamet kad tako govorim ili da, po svoj prilici, nisam dobro razumio što mi je govorio otac Bracquemond. Za moju majku kao i za ostale seljane, prezbiteri mogu biti samo bijelci… Njoj se zapravo činilo nemogućim da bi crnac mogao postati prezbiterom! Prema tome, očito je da sam ja krivo razumio riječi oca Bracquemonda. Stoga mi je preporučila da svakako razgovaram s ocem, uvjerena da sam ispričao veliku glupost, koja nema budućnosti – prisjeća se Sarah.
Partija razorila školstvo
Kada je završio sjemenište, bogosloviju i zaredio se, postao je župnik u Gvineji i krenuo pješice obilaziti svoje župljane.
To me je podsjećalo na misionare iz moga djetinjstva. Hodao bih satima, uvijek u pratnji dvojice-trojice katehista, noseći pred njima kovčežić-kapelicu, pod olovnim suncem. Katkad bi naišao neki kamion, koji bi mi olakšao putovanje. Kad bih zalazio u močvarna područja puna laguna, služio bih se pirogom. Događalo se da smo morali prelaziti i vrlo opasne potoke, kakav je Kakoulkoul. Dah bi nam zastajao od straha da se ne ugušimo u kakvom viru… Često sam birao odlazak u najudaljenija sela jer sam znao da seljane još nije bio posjetio nijedan prezbiter od vremena protjerivanja misionara, 1967. Imao sam milost ohrabrivati te ljude koji su očuvali vjeru i bez sakramentalne potpore, zbog manjka prezbitera. Nezaboravna je njihova radost kada bih slavio misu, u kojoj nisu tako dugo mogli sudjelovati – priča kardinal Sarah, nakon čega je uslijedila odluka pape da postane biskupom, što je bilo izuzetno opasno u njegovoj zemlji zbog diktature Sékoua Touréa, koji nije, sve do svoje smrti 26. ožujka 1984., prestao nadzirati ni najmanji od njegovih postupaka i gesta, a nekoliko mjeseci prije smrti čak je do pojedinosti isplanirao njegovo uhićenje i pogubljenje, prema tajnim informacijama koje su mu dojavljene nakon njegova pogreba.
Upoznao sam kako je revolucija Partije-Države doslovno razorila sve potpornje domovine. Posebice je školstvo bilo dovedeno u potpuni kaos, a nagrađivalo se jedino širenje službene propagande nadahnute sovjetskim lenjinizmom/marksizmom. Bolnice i dispanzeri praktično su nestali ili su se srozali u zapuštenoj higijeni. K tome, oni najslabiji, djeca i starci, prepušteni su sami sebi u strahovitim patnjama. Političkim protivnicima oduzeta su građanska prava. I samo izgovorena bilo kakva kritika o bijedi u kojoj živi pučanstvo mogla je odvesti u logor Boiro, gdje su vojnici izvodili neopisive torture, o kojima je bolje i ne govoriti. Doista, država je tonula u pakleni vrtlog i činilo se kao da ništa ne može zaustaviti ideološko ludilo Sékoua Touréa. Unatoč opasnosti, odlučio sam govoriti.
Nisam mogao šutjeti pred tako dramatičnim stanjem. U sebi sam ovako razmišljao: „Sada mi je trideset i pet godina. U Africi to znači više od polovice života. Mnogo djece umire čim se rodi, a mnogi ljudi s pedeset godina ili čak prije nego što navrše dvadeset. Moram priznati da me Gospod blagoslovio što sam dosegnuo ovu dob. Sada je, dakle, najvažnije da se potpuno posvetim Bogu i njegovu narodu. Čemu bih se boljem trebao nadati negoli je smrt za Boga i obrana istine, dostojanstva čovjeka i slobode?
Prvi crni papa?
Kada ga je Ivan Pavao II. u listopadu 2001. pozvao u Rimsku kuriju, veli da nije bio oduševljen.
Moj prvi Božić daleko od domovine i kršćana u Gvineji bio je strašan. Bio sam snužden, tužan što sam daleko od svoje katedrale, od radosnih i srdačnih pravih afričkih pjesama. Na dan 25. prosinca, svi mladići otputovali u župe ili u prijateljske obitelji. Preplavio me osjećaj usamljenosti. Nisam uspijevao naći zrno afričkoga žara. U tim prvim rimskim danima osjećao sam se kao stablo iščupano iz tla. A onda, s vremenom, shvatio sam poziv Božji da vršim novo poslanje u papinskoj službi. Iako me neprestano morila čežnja za domovinom, lice kardinala Bernardina Gantina, velikog služitelja Afrike, bilo mi je uvijek pred očima. Nisam zaboravljao Afriku, ali me je usrećivala širina moje zadaće. Bog me iščupao iz moje ljubljene domovine, ali mi je udijelio sreću da radim za cijelo njegovo stado. Kad je zdravlje pročelnika moga prethodnika oslabilo, sam sam odlazio na razne susrete s Benediktom XVI., kako bih mu podastro moguća biskupska imenovanja, s kojima je on trebao postupiti na temelju poruka i prijedloga Zbora, koje je podrobno ispitala Skupština Ordinaria – priča kardinal Sarah, kojega su isticali kao kandidata Afrike za novoga papu u posljednjim konklavama. Najavljujući da su, možda, neke sljedeće rezervirane za toga posebnog čovjeka s ruba Afrike.
Velik čovjek. Veselim se sutrašnjoj svetkovini u zagrebačkoj katedrali i procesiji do Kamenitih vrata uz vodstvo kard. Saraha!