Kada bi neki hrvatski političar karizmatičnog britanskog premijera Winstona Churchilla nazvao diktatorom i razbojnikom, Britanija bi se sigurno uzbudila, uzbunila i razljutila. Britanski bi diplomati protestirali, tražili ispriku, a hrvatski se pravdali i smišljali ispriku. U tu pretpostavljenu situaciju s nesumnjivim ishodom nije se upustio nitko tko u Hrvatskoj živi od politike.
Ali ono što sigurno ne bi dopustio nikome da kaže za Churchilla dopustio si je doskorašnji britanski ministar za EU Denis MacShane kazati za prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana! Ali i u ovoj realnoj situaciji ishod bi također mogao biti očekivan: isprike neće biti, britanski će diplomati "biti nedostupni", a hrvatski će političari šutjeti.
Bez obzira na sve rezerve spram takve usporedbe, ono što je mnogim Britancima Churchill, mnogim je Hrvatima Tuđman. Unatoč tome, visoki si je britanski političar dopustio o prvom predsjedniku Hrvatske govoriti jezikom hrvatske ulice i krčme, prostotom Balkana. Tome jeziku mrzovolje, jeziku hrvatske mizantropije i balkanske psovke Mac Shane je još dodao ton osobne bahatosti i notu imperijalne prepotencije.
I rečeno još proglasio dobronamjernim! A pisao je Financial Timesu, protiveći se početku pregovora Hrvatske s EU, no danas tvrdi da mu je drago što se to ipak dogodilo! Ali i da "nema razlika između Miloševića i Tuđmana", da je "hrvatska vojska istjerala stotine tisuća Srba", da bi Beograd "trebao postati New York regije" te, na koncu, doslovce i ovo: "Bio bih najsretniji da sam mogao završiti svoj posao u Foreign Officeu s otvaranjem pregovora s Hrvatskom."
U vrijeme titoizma i čeznutljivosti spram onoga što smo običavali zvati europskim i Europom, u europske duhovne stečevine uvijek se brojio racionalizam i pozitivizam. U toj europskoj samoprojekciji i našoj percepciji europski je duh uvijek bio istoznačnica za razboritost, a osobina toga racionalnog mjerljivost i odmjerenost. A činjenica njegova svetinja.
Ta se popudbina tijekom hrvatske samostalnosti znala pokazati i iluzijom jer se događalo da i činjenice moraju ustuknuti pred tvrdoćom bahatih tvrdnji. Išlo je to od lorda Caringtona do Carle del Ponte. Ali Denis MacShane je tu zapravo paradigmatičan. Dok još nije smijenjen, generalu Gotovini prema istom mentalnom obrascu kojim su se domorocima nekad nudila ogledalca, lažni biseri i različite svjetlucave drangulije javno je nudio haaški "televizor i tuš".
Sada nam, pak, kao "plemenu" nudi "političke principe" i "osobne simpatije". Njegov govor o Hrvatskoj prepun je tvrdnji, onoga: "mislio sam", "drago mi je", "znam", "imam pravo"... Svega, osim pozitivističkog govora činjenica. Ipak, unatoč svemu, zapravo je dobro da se MacShane i njegovi sličnomišljenici koriste svojim pravom da govore o Hrvatskoj. Ako već ne znamo što doista misle, znamo kako misle.
U postmodernističkom kultu trivijalnog stradala je i politika. Ni u njoj nema više ni velikih ličnosti ni velikih principa. A često ni činjenica. Istina je i u njoj postala "stvar dogovora", a laž "pravo na vlastito mišljenje". U našoj sklonosti pretjerivanju "europske vrijednosti" znaju se naći čak i tamo gdje ih objektivno nema, mimo realnosti.
Ali ako nas netko iz te sladunjave omaglice, poput MacShanea, prene povikom "Milošević i Tuđman su isti", onda to nije tek vraćanje u realnost, samo verbalna grubost, nego i nasilje nad moralom, pamćenjem i činjenicama, onda to sliči nastavku zlobne Sage o salveti.
Možda nam novi nastavak s bivšim britanskim diplomatom pomogne da se otresemo iluzija da su činjenice europski uljuđene i nepobitne, a da su podvala, petljanje, dvoličnost i prevrtljivost samo dio naše politike.