NATO: Alijansa koja jamči kolektivnu sigurnost

Sjevernoatlantski savez, poznatiji po skraćenici NATO izvedenoj iz američkog imena (North Atlantic Treaty Organisation), vojno-politički je savez koji danas ima 26 članica u Sjevernoj Americi i Europi.

Temeljna uloga Saveza je čuvanje slobode i sigurnosti svojih članica političkim i vojnim sredstvima, a također sve više jača uloga održavanja mira i rješavanja kriza, definicija je kojom je NATO opisan na službenim internetskim stranicama.

Povelja iz 1949.
Sve je počelo davnog 4. travnja 1949. godine, kada su u Washingtonu Sjevernoatlantsku povelju potpisali ministri vanjskih poslova Belgije, Kanade, Danske, Francuske, Islanda, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Norveške, Portugala, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Povelja je stupila na snagu gotovo pet mjeseci poslije, nakon što su je ratificirali nacionalni parlamenti 12 zemalja potpisnica.

Godine 1952. Savezu su pristupile Grčka i Turska, tadašnja Zapadna Njemačka članicom je postala 1955., a Španjolska 1982. Nakon pada komunističkih sustava u zemljama Istočne Europe, bivše članice Varšavskog ugovora (ruskog odgovora na NATO) počele su pregovarati o mogućnosti suradnje, a na kraju i članstva u Sjevernoatlantskom savezu.

Pregovore su prve završile Poljska, Mađarska i Češka, koje su postale članicama 1999. godine, a posljednji krug proširenja bio je 2004., kada je u Savez primljeno sedam zemalja iz tzv. Višegradske skupine, Bugarska, Estonija, Letonija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija.

Kad je riječ o proširenju Saveza, njegovi dužnosnici često su objašnjavali kako je prema članku 10. svoje Povelje NATO gotovo obvezan pozvati u članstvo svaku državu u Europi koja dosegne određene standarde u demokraciji, funkcioniranju pravne države te čije bi članstvo pridonijelo sigurnosti na području zemalja članica.

U sintagmi “doprinos sigurnosti” može se djelomično naći i razlog da su u članstvo primane i zemlje koje možda nisu ispunjavale sve uvjete, pogotovo kad je riječ o posljednjem krugu proširenja iz 2004. Naime, među članicama Saveza prevladava mišljenje da je bolje imati “pod kontrolom” i države koje ne ispunjavaju sve kriterije nego ih prepustiti utjecaju, primjerice, Rusije.

Garancija mira
Sigurnost Saveza, odnosno njegovih članica, proizlazi iz famoznog članka 5. Povelje, koji kaže da “će se oružani napad na jednu ili više članica smatrati napadom na sve te da će svaka od njih pomoći napadnutim članicama da uspostave i održe sigurnost na području Sjevernoatlantskog saveza, sredstvima koja smatra nužnim, uključujući i korištenje oružanih snaga”.

Upravo je taj članak temelj za tzv. kolektivnu sigurnost, a mnogi smatraju da je on glavni razlog što nijedna članica nije vojno napadnuta od osnutka Saveza. Jedini put u gotovo 60-godišnjoj povijesti NATO-a kad je aktiviran članak 5. bilo je nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. godine.

Kolektivna sigurnost, naravno, nije besplatna, pa će Hrvatska, kao i sve druge članice, u zajednički fond uplaćivati oko 0,5 posto svog obrambenog proračuna, odnosno oko tri milijuna eura godišnje, no treba uzeti u obzir da bi, kad ne bi bilo kolektivne sigurnosti, Hrvatska ukupno morala izdvajati mnogo više novca za vlastitu obranu.