NATO bi trebao mjesece za protuudar na ruske sile

Početkom ljeta nekoliko stotina američkih, poljskih i britanskih padobranaca izvršilo je desant u središnjoj Poljskoj radi uvježbavanja bojevog odgovora u slučaju napada na Baltik i Poljsku iz Rusije. Gotovo kirurški precizno, specijalci su dotakli zemlju na zadanim ciljevima, formirali obrambenu liniju i počeli s protuudarom. Teoretski.

Jer iako je ova pokazna vježba proglašena uspješnom, u stvarnosti bi se takav scenarij vjerojatno pretvorio u prilično smrtonosnu klopku za padobrance.

Naime, zona iskakanja tijekom ove vježbe bila je tek nekih dvjestotinjak kilometara od ruske baze u Kalinjingradu, gdje se nalaze raketni sustavi koji bi bez problema srušili zrakoplov dok su padobranci još u njemu. Čak i da se nekako iskrcaju, relativno lako naoružani padobranci vjerojatno bi bili pometeni vatrom iz ruskih dronova poslanih iz baze ili pak raketama kratkog dometa.

Ubijaju pilote na spavanju

Iako je NATO najmoćniji i najopremljeniji vojni savez na svijetu, prema svemu sudeći, njegova spremnost u ovom dijelu svijeta nije onakva kakva bi trebala biti. Potvrdio je to prije nekoliko dana i britanski general Robert Barrons, nekadašnji zapovjednik snaga za brze intervencije NATO-a.

– U slučaju rata u Europi, Rusija bi svoje ratne zrakoplove, brodove i kopnene postrojbe mogla uporabiti u roku od 48 sati, dok bi vrijeme reakcije NATO-a bilo mnogo dulje. Za puni protuudar trebali bi mjeseci jer je većina europskih sigurnosnih snaga usmjerena prije svega na terorističke prijetnje i suzbijanje migrantske krize – ustvrdio je Barrons u svom pismu britanskom ministru obrane Michaelu Fallonu.

U isto vrijeme Rusija je u proteklih nekoliko godina znatno ojačala svoje snage prema Europi, ne samo na jugu, pokraj granice s Ukrajinom, već i na potezu koji graniči s baltičkim državama. Postavljene su i rakete srednjeg i dalekog dometa koje, kao odgovor na NATO-ov raketni štit, ciljaju i na zemlje članice NATO-a, među njima i na Hrvatsku.

Ovo jačanje vojnih potencijala Moskve prije nekog vremena dovelo je do stvaranja Snaga za brzi odgovor NATO-a, no njihovo prisustvo više je kozmetičke nego taktičke prirode. Naime, nekoliko tisuća vojnika raspoređenih na liniji Europe prema istoku, dugačkoj nekoliko tisuća kilometara, ma koliko god dobro obučeni i opremljeni bili, samo su mali djelić snaga koje bi doista bile potrebne za protuudar ako se Rusija doista odluči na udar na Europu. Pogotovo imajući na umu da se Rusija u svojoj taktici uvijek oslanjala na masovne prodore pješaštva i oklopa potpomognute topničko-raketnim udarima.

Ne treba zaboraviti ni na činjenicu da Rusija gotovo u srcu sjevernog dijela Europe ima svoju bazu Kaliningrad. Enklavu između Litve i Poljske, u kojoj je smještena ruska baltička flota, ali i cijeli niz vojnih kapaciteta.

Ruska vojna moć je narasla, pogotovo u kvaliteti. Rusija danas može upravljati krizama drukčije nego SAD

Davor Domazet-Lošo

Prema procjenama, u ovome trenutku na području Kaliningrada, na manje od 500 kilometara zračne udaljenosti od Berlina ili Varšave, nalazi se više od 850 ruskih teških tenkova, više od 1350 komada artiljerijskog oružja te više od 550 raketnih sustava. Među tim sustavima je i S-400, raketni protuzračni sustav kojim se ostvaruje potpuna dominacija zračnog prostora u krugu od gotovo tisuću kilometara. Što znači da bi mogućnost djelovanja NATO-ova zrakoplovstva nad Poljskom, dijelom Njemačke, Danskom, baltičkim zemljama bilo znatno smanjeno, ako ne čak i svedeno na nulu.

U sklopu širenja vojnih kapaciteta Rusije, treba promatrati i nedavno pristiglu informaciju kako Moskva počinje s reformom svoje sigurnosno-obavještajne službe FSB koja bi do 2018. godine mogla poprimiti većinu ovlasti koje je u Sovjetskom Savezu imao KGB. Ne odnosi se to samo na unutrašnju sigurnost Rusije i provođenje kriminalističkih istraga već i na djelovanje sigurnosnog sustava u inozemstvu.

Tako je u dopisu koji je general Barrons poslao ministru obrane navedena i mogućnost da Rusija “prizemlji” britansku eskadrilu zrakoplova F-35, ali ne uništavanjem strojeva nego ubojstvom njihovih pilota.

– Zrakoplovi su vrlo sofisticirani i teško ih je rušiti u zraku. Ali zato je vrlo izgledna mogućnost da bi Rusi, uz pomoć svoje obavještajne mreže špijuna, jednostavno pobili svih četrdesetak pilota koji su osposobljeni za upravljanje lovcima F-35. Ne treba isključiti mogućnost da ih se u danom trenutku pobije u krevetu, na spavanju – ustvrdio je Barrons.

Ono s čim zapadne snage računaju u slučaju sukoba na istoku Europe jest tehnološka superiornost, ne samo u oružju i opremi već i na digitalnoj bojišnici koja bi imala ulogu veću nego ikada.

Doduše, to je prednost koja se polako, ali sigurno topi. Moskva već dulje vrijeme razvija vrlo napredne oružane sustave, poput zrakoplova SU-27 ili borbenih tenkova posljednje generacije koji su prošle godine predstavljeni na svečanom mimohodu u Moskvi. Teško je procijeniti koliko daleko je Rusija otišla u izgradnji borbenih sustava na digitalnoj bojišnici, no svakako ruski vojni informatičari rade i na tome planu.

– Ruska vojna moć je narasla, pogotovo u kvaliteti. Rusija danas može upravljati krizama drukčije nego SAD, i to rade prema doktrini integriranog bojišta u kojem se iz Moskve upravlja svim snagama, od kopnenih postrojbi, preko zračnih, pomorskih do svemirskih snaga. Jedna su od rijetkih vojski koja može voditi ratove na krajnjem sjeveru, na temperaturama do -50 Celzijevih stupnjeva, i to je jedan od razloga zašto sjede na području Arktika, odakle mogu projicirati udare na Europu sa sjevera – kaže umirovljeni admiral Davor Domazet-Lošo, nekadašnji načelnik Glavnog stožera HV-a.

Neodrživa okupacija

Kako kaže, ruska vojska ima i jednu očitu prednost u odnosu na kopnene snage NATO-a, a to je ujednačenost.

– Ruske postrojbe dolaze iz jedne zemlje, dok NATO-ove postrojbe pak dolaze iz više zemalja, njihovi vojnici govore različitim jezicima, znatne su razlike među postrojbama... Sve to predstavlja problem u slučaju sukoba i gotovo je sigurno kako je britanski general u pravu, da bi za učinkovit odgovor i protuudar trebalo najmanje nekoliko mjeseci – kaže Domazet-Lošo.

Naravno, u ovom nagađanju oko uspjeha zamišljenog ruskog prodora na zapad ne treba zanemariti vrlo važan čimbenik – ratovanje na domaćem terenu.

Za razliku od istočne Ukrajine, gdje bi ruske postrojbe, kada bi službeno ušle na bojišnicu, bile dočekane od lokalnog stanovništva s odobravanjem, u istočnoj Europi situacija je sasvim drukčija. Na području Poljske, baltičkih zemalja, Mađarske, Hrvatske, ruske bi snage bile dočekane i tretirane kao agresorske. A nema tog osvajača, ma koliku eventualnu prednost imao, koji bi uspio dugoročno zadržati okupaciju tako velikih područja s razvučenim snagama na bojišnici čija se površina mjeri u tisućama četvornih kilometara. U kombinaciji sa savezničkim protuudarom, Rusija ne bi imala ni teoretsku šansu zadržati okupirana područja dulje od nekoliko mjeseci. U kakvom bi pak stanju nakon ovih okršaja ostale istočnoeuropske zemlje, drugo je pitanje.

I na kraju, jedan je osnovni osigurač koji jamči sigurnost Europe u slučaju eventualnog napada s istoka. Nuklearno naoružanje koje bi bilo upotrijebljeno. A međusobno uništenje dovoljan je argument da spriječi eskalaciju sukoba velikih razmjera.

>> 'Priprema li se Putin za rat sa Zapadom? Izgradio nuklearni bunker na Uralu'