NATO i Rusija: Od Partnerstva za mir do partnera za rat

Ministri vanjskih poslova država članica NATO-a okupili su se jučer i danas u Washingtonu kako bi obilježili 70. godišnjicu postojanja vojnog saveza. Saveza koji do prije samo desetak godina gotovo da više nije ni imao smisla i svrhe postojanja, a danas je ponovo bitan i aktualan upravo kao i na vrhuncu hladnog rata. U to je vrijeme glavni, ako ne neprijatelj, a ono potencijalni suparnik bio SSSR, danas je to Rusija.

Interesi se sudaraju

Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg objavio je kako će tijekom razgovora ministara upravo odnosi s Rusijom imati najvažnije mjesto. Nikoga to ne začuđuje imajući na umu kako su u posljednjih dvadesetak godina Rusija i NATO od relativno bliskih partnera prerasli u suparnike na globalnoj političkoj i vojnoj sceni čiji se interesi isprepleću i sudaraju na cijelom nizu političkih, ali i vojnih bojišnica, od Ukrajine i Sirije do Venezuele.

Video - Proslava obljetnice članstva: NATO pruža Hrvatskoj dugoročnu sigurnost

Netom nakon raspada SSSR-a i osnivanja Ruske Federacije, u vrijeme dok je u Kremlju vladao Boris Jeljcin, odnosi Moskve i NATO-a bili su prilično bliski. U to je vrijeme Rusija čak bila i dio Partnerstva za mir, svojevrsnog pretpristupnog programa za članstvo u vojnom savezu koji je u tom trenutku bio bez “potencijalnog suparnika” koji je svakom vojnom savezu neophodan za funkcioniranje. Vrijeme rađanja Ruske Federacije NATO je iskoristio za dublje prodiranje prema ruskim granicama. U savez nisu primljene samo države poput Rumunjske, Bugarske ili Poljske, koje su nekoliko godina prije toga još bile članice danas nepostojećeg Varšavskog pakta, već je u NATO primljeno i nekoliko država koje su bile članice SSSR-a, odnosno baltičke zemlje, što je Moskva vidjela kao ulazak u svoje geopolitičko dvorište.

Sličan, prijateljsko-partnerski odnos NATO-a i Rusije nastavljen je i u prvim godinama Putinove vladavine. I to sve do trenutka kada su u Moskvi, ali i diljem Rusije 2011. organizirani prosvjedi protiv Putina koji su, prilično je izvjesno, potajno podržani sa zapada. U tome trenutku počelo je distanciranje Rusije od vojnog saveza koji je, prema procjenama Moskve, planirao oslabiti Rusiju koliko god je to moguće. Rusija počinje s ubrzanom obnovom vojnih kapaciteta i postrojbi, ponovnom izgradnjom vojske, da bi napokon 2014. izbila na svjetsku vojnu scenu angažmanom u Siriji. Na strani sirijskog predsjednika Assada, kojega su Zapad i NATO željeli skinuti s vlasti.

Propagandno-hladni rat

Danas su odnosi Rusije i NATO-a prilično hladni, a ponekad i na rubu otvorenog sukoba, baš kao što su bili u trenutku kada je Turska, bitna članica NATO-za, srušila ruski borbeni zrakoplov koji se nalazio u misiji iznad Sirije. Strateški bombarderi i jedne i druge strane ponovo lete uz zračni prostor “onog drugog”.

Bruxelles (misleći pri tome na sjedište NATO-a) i Moskva odavno više ne vjeruju jedni drugome. S jedne strane, Rusija ubrzano gomila svoj arsenal, razvija nove sustave, locira svoje postrojbe u Venezueli daleko od ruskih granica, ali u predvorju SAD-a. S druge strane NATO je, barem podrškom, prisutan u Ukrajini, Gruziji, zemljama koje Moskva vidi kao svoju zonu utjecaja. I Washington i Moskva napustili su nedavno sporazum o ograničavanju raketa srednjeg dometa i sada zveckaju oružjem.

Danas je u jeku ne vojni, ali propagandni rat između dva tabora. Na Zapadu se demonizira Vladimir Putin, sličan “tretman” prolaze SAD i zapadne zemlje u ruskim medijima. I nema nikakve sumnje da su “glavni neprijatelji” ponovo definirani i u očima NATO -a i u očima Moskve. Zveckanje oružjem se i dalje nastavlja, s nadom da oružje neće biti doista upotrijebljeno.