Australski Hrvati našli su se u velikoj dilemi prije početka Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj. U Stuttgartu 22. lipnja snage će odmjeriti njihove dvije reprezentacije - Australija, za koju igra osam Hrvata, i Hrvatska, čiji dres nose trojica mladića rođenih u Australiji. Za koga navijati, pitaju se naši sunarodnjaci na tom dalekom kontinetu.
O njihovoj navijačkoj dilemi pisali smo u jučerašnjem broju Večernjeg lista, a danas to ponavljamo samo zbog toga što su u sličnoj dilemi bili u Hrvati iz Bosne i Hercegovine kad su se u raznim kvalifikacijama susretale hrvatske i bosanskohercegovačke reprezentacije. Većina Hrvata iz BiH tu nije imala dilema kao njihovi zemljaci iz Australije, jer njihovo određenje prema reprezentaciji koju vole vrlo je jasno. Jednakom žestinom za hrvatske reprezentacije koje uspjehe žanju po raznim svjetskim i europskim natjecanjima navija se u bilo kojem dijelu BiH gdje žive Hrvati i u Zagrebu.
Narod koji ima dvije domovine, a u ovom slučaju to su Hrvati, odlučuje se za onu koja mu je bliže srcu i koja je uspješnija. Zbog takvog odnosa "pravovjerni bosanskohercegovački domoljubi" poprijeko su gledali tu odanost Hrvata prema reprezentaciji države u kojoj ne žive. No, to je stvarnost od koje se nikako ne može pobjeći. Jednak je slučaj i kod bosanskohercegovačkih Srba koji reprezentacije Srbije i Crne Gore doživljavaju puno više svojima nego reprezentaciju države u kojoj žive.
Prvih godina poslije rata taj animozizet prema bosanskohercegovačkim reprezentacijama među Hrvatima i Srbima bio je puno veći nego sada. Kako vrijeme protječe i kako sve više Hrvata i Srba, pa ne samo iz BiH, s ponosom nose dres države za koju nastupaju, taj animozizet slabi i pretvara se u neku vrstu simpatije. Da bi ta simpatija prerasla u poštovanje i ljubav trebaju se potruditi sportski savezi i mediji.
No, navijačke dileme koje se sada u BiH javljaju kod Hrvata i Srba uskoro bi se mogle pojaviti i kod Bošnjaka, posebice sve brojnije iseljeničke kolonije koja je novi život pronašla u raznim europskim i američkim zemljama. Već imamo primjer Zlatana Ibrahimovića koji Švedsku smatra svojom domovinom, a za BiH, koju mu novinari stalno poturaju, ne želi niti čuti. Nažalost, nije niti će on biti jedini talent koji se dokazuje pod tuđom zastavom. A kad nove generacije Bošnjaka stasaju u europskim državama, pitanje je hoće li oni kad bude igrala Švedska i BiH navijati za domovinu svojih roditelja.