Nažalost, podijeljeni smo na jasenovačku i bleiburšku Hrvatsku

Papu Franju poznaje, kako sam kaže, “i izbliza i izdaleka”. Dr. teologije Peter Kuzmič proveo je s njim jesenas čitav dan u Tirani, a imaju i jako dobre zajedničke prijatelje u Buenos Airesu s kojima se papa intezivno družio. S dr. Kuzmičem razgovarali smo o papinu posjetu Sarajevu, ali i političkoj situaciji u Hrvatskoj. Znanstvenik je i sveučilišni profesor svjetskoga glasa i radnog iskustva, posebice u SAD-u, a dekan je Visokog evanđeoskog teološkog učilišta u Osijeku, koje je i osnivao. Poznat je i kao kritičar politike, vizionar, a znao je reći kako “vlast kritizira onaj koji voli domovinu” jer ona, smatra, uvijek može biti bolja. Jedan je od utemeljitelja Hrvatskog helsinškog odbora i počasni član. Dužnosti na osječkom fakultetu odrađuje volonterski.

Što simbolizira posjet pape Franje Sarajevu i kakve će odjeke imati?

Njegova poruka “Mir vama!” kontekstualno je najprikladnija poruka za poratnu BiH, ali i za šire okružje. Došao je, dakle, kao navjestitelj pomirenja i suživota u miru i pravednosti među svim narodima i vjerama, mira kao Božjega dara i naše odgovornosti. Papa je s oduševljenjem dočekan u Sarajevu, a kako je primljena njegova poruka i kakve će odjeke imati, to ćemo tek vidjeti. Treba se nadati da oduševljenje ovim dobrim i nasmijanim čovjekom, netipičnim poglavarom Rimokatoličke crkve, neće emocionalno prikriti, odnosno potisnuti u zaborav sadržaj i izazove njegove biblijski utemeljene, politički relevantne i proročki izrečene poruke. Bila bi doista velika šteta da one za nekoliko tjedana budu zaboravljene, kao što se prije događalo s važnim porukama Ivana Pavla II., izrečenim u Zagrebu, a zatim i u Sarajevu i Banjoj Luci. Poljski je papa u travnju 1997. u Sarajevu biskupima BiH rekao kako “ustrajna i temeljita metoda dijaloga mora posebno obilježavati odnose s braćom pravoslavcima i s drugom braćom kršćanima, s kojima nas povezuju ne male sveze vjere. Jednako tako srdačnim riječima i iskrenim stavom tražite razloge susretanja i razumijevanja sa sljedbenicima islama, kako bi se mogao izgrađivati miroljubivi suživot u uzajamnome poštovanju prava svakoga pojedinca i naroda”. Upravo je o tome u subote na istome mjestu govorio i Argentinac Bergoglio.

Koje je značajne poruke, po vama, još odaslao?

Susreo se s predstavnicima glavnih vjerskih zajednica u gradu koji je nazvao Jeruzalemom Europe u kojemu se moraju graditi mostovi između vjera i kultura. Umjesto najavljena tri goluba pustio ih je sedam, što je svojevrsna simbolika jer je to broj punine, sklada i savršenstva. Pozvao je na pravo mirotvorstvo nasuprot licemjernom i na suprotstavljanje onima koji žele nasilje. Istinska je pravednost kada drugima činimo ono što želimo da oni čine nama. Duboko sam bio dirnut potresnim i bolnim svjedočanstvima u katedrali. Osobno je zagrlio svakoga. Odložio je svoj pripremljeni govor te od srca progovorio u iskrenoj refleksiji o patnji, progonstvu i praštanju. On je iznimno popularan papa velikog moralnog autoriteta. Izuzetno je važno da se ne ostane samo na riječima izrečenim na jednom veličanstvenom slavlju ili prigodom susreta s političarima s jedne ili pak religioznim liderima s druge strane.

Kako ocjenjujete djelovanje pape Franje?

Papa Franjo je nakon njemačkog profesora teologije Ratzingera, Benedikta XVI., donio snažnu pastoralnu usmjerenost, globalnu svijest te određen proročki naboj u pontifikalnu službu. Njegova spontanost, dobrohotni smiješak kojim plijeni sve koji ga susreću i iznenađujuće neprotokolarne geste izraza isusovske ljubavi, imaju i snažan evangelizacijski utjecaj. Proveo sam s njim u Albaniji, za posjeta u rujnu, cijeli dan. U Tirani sam mu rekao kako je on evangelizator i prorok koji je providnošću Božjom postao Papa. Upravo zato toliko svježe, ali i unikatno, djeluje i mnoge zbunjuje pa ga stoga i neki unutar vlastite crkve osporavaju ili pak ignoriraju poput velikog dijela hrvatskih biskupa. On je dio svoje globalne popularnosti svakako stekao kao čovjek koji otvara vrata, ruši nagomilane predrasude te gradi mostove razumijevanja i tako širi horizonte ljubavi i slobode. Recimo, učinkovitost njegova posredovanja u otvaranju još uvijek komunističke Kube i krutog SAD-a prema donedavno demoniziranoj, od braće Castro na neostaljinistički način upravljanoj zemlji već sama za sebe zaslužuje Nobelovu nagradu za mir.

Na što mislite kada kažete da “velik dio hrvatskih biskupa ignorira papu”?

Kao prvo, papa je rekao da se biskupi ne petljaju u politiku. Nadalje, niti jedan naš biskup nije došao u Tiranu za njegova posjeta, prvoga u Europi. Samo su jedno primijenili – skinuli su zlatne križeve.

Je li papa uspio, barem dijelom, vratiti vjerodostojnost onome što crkva navješćuje?

Jorge Bergoglio se neprestance poziva na Isusa i na evanđeoske vrednote. Upravo je na tom povratku na izvore evanđelja – Ad Fontes! – kako su pozivali reformatori 16. stoljeća, a u dvadesetom Ivan XXIII. i Drugi vatikanski sabor, put prema vjerodostojnosti. Crkva i cjelokupno kršćanstvo se mogu i trebaju najvjerodostojnije obnavljati upravo na svojim čistim izvorima i vjernijem nasljedovanju svog utemeljitelja i najmjerodavnijeg učitelja Isusa Krista.

Koliko smo otvoreni da nam vjera danas bude oslonac u životu?

Vjera nam može biti oslonac i smisao života samo ako je osobna i doživljena. Treba postati novim čovjekom, ili kako je Isus to u Evanđelju po Ivanu 3 rekao Nikodemu, “nanovo se roditi” a zatim u otvorenosti za prisutnost Duha Svetoga hodati u svjetlu i živjeti u ljubavi.

Kolika je opasnost od islamskih radikala?

Svjedoci smo, nažalost, rastućeg nasilja i religijskog fanatizma te oživljavanja fundamentalističkih strujanja unutar gotovo svih religija svijeta. To se donekle može protumačiti i kao očajnička reakcija na silinu prodora globalizacije koja svojom ekonomskom politikom, pritiscima i nepravdama, nametnutim pravilima nepoštene igre i za mnoge uvredljivim permisivnim zapadnim obrascima ponašanja ugrožava manje narode i njihove tradicionalne kulture. Teroristi koji se pozivaju na radikalnu verziju islama danas su, kao neprikriveni sijači smrti, svakako najopasniji. To je tako zbog njihove brutalnosti, javnih smaknuća kršćana i inih vjernika, kao i otvorenih prijetnji svima koji misle i vjeruju drukčije. Tu, nažalost, nema drugih opcija nego da se međunarodna zajednica zajedničkim naporima i odlučnim akcijama s radikalnima obračuna na najradikalniji način.

Ne dopuštate političku zloupotrebu religije. U kojoj mjeri je politička zlouporaba religije prisutna u Hrvatskoj? Može li se Katolička crkva, trenutačno, suprotstaviti tome i kako?

Problem “Crkve u Hrvata” je upravo njezino svojatanje hrvatstva, kao da smo još uvijek u komunizmu kada je nacionalni identitet doista trebalo štititi te kulturološki i državotvorno promicati. Neki hrvatski biskupi s nacionalističkih pozicija nastupaju antidemokratski i antiekumenski te tako politizacijom i zloupotrebom nacionalne religije pod krinkom domoljublja sebe predstavljaju kao najpouzdanije čuvare hrvatstva i nezaobilaznu paralelnu vlast. Ne znam rade li to zato što nisu naučili abecedu demokracije pa njezine procese i rezultate ne razumiju i stoga ni ne poštuju, ili su se dali nekritički upregnuti u kola nekih desničarskim političkih grupacija koje postaju sve glasnije. Šteta je što biskupi koji znaju bolje šute pa se tako u javnosti stvara vrlo jednostrana percepcija.

Narod nam je podjeljeniji, ističe se često, više nego ikada. Slažete li se s tim stavom i što je, po vama, dovelo do toga? Hoće li se ta podjela još više produbljivati i tko bi trebao odigrati ključnu ulogu kako bi se to suzbilo?

Slažem se da smo danas kao društvena zajednica, nažalost, jako podijeljeni. Pojednostavljeno rečeno, imamo suprotstavljene bleiburšku i jasenovačku Hrvatsku, a među političkim liderima nema ni Franje Tuđmana, ni Ivice Račana da sagrade barem neke mostove otvorene komunikacije, inteligentnog sporazumijevanja i pametnih kompromisa.

Nažalost smo društvo bez dovoljno razvijene kulture dijaloga i bez intelektualne javnosti koja zna i može kritički razmišljati i konstruktivno djelovati. Tome je, osim odviše klerikalizirane službene crkve, u velikoj mjeri krivo i obrazovanje kojemu je potrebna jedna sveopća reforma kako bi se naše mlade naučilo razmišljati svojim glavama i djelovati po svojoj savjesti, a u interesu općeg dobra i za dobrobit konkretnog čovjeka.

Već ste isticali da smo društvo bez dijaloga i upozoravali na jezik mržnje.

Jezik je mržnje prisutan na svim razinama. Govorim o tome već godinama, nažalost.

>> U propovijedi je papa briljirao, u političkom govoru je bio neupućen