Romantična atmosfera pobune protiv Mađara i mađarona u Ini kao da podsjeća na slavna vremena budnica i davorija. Danas su rame uz rame radnici, resorni ministar, političke stranke i veći dio javnosti: ne samo da treba zaštititi sisačke radnike nego je očuvanje rafinerije u Sisku postao ključni nacionalni strateški interes. Čovjek se nekako osjeća ponosno kad čita o patriotizmu koji je stao na put mutnim interesima mađarskog suvlasnika Ine. Ovaj četvrtak hrvatski trojac u upravi Ine – Davor Mayer, Ivan Krešić, Niko Dalić –- praktično je ispao nacionalnim herojem jer je izašao sa sjednice na kojoj je s mađarskim članovima uprave trebao raspraviti analizu perspektivnosti rafinerijskog poslovanja te svojim izlaskom navodno spriječiti gašenje rafinerije Sisak. Sve je to simpatično i lijepo, ali netko u ovoj zemlji ipak treba ispasti crna ovca, pozvati na zdrav razum te malo racionalnije postaviti javna pitanja o situaciji u Ini.
Bolje upravljanje Inom
No, prvo valja reći da smo mi u Večernjem listu prednjačili u prokazivanju Polančecovih i Sanaderovih dealova s Mađarima koje su pompozno nazivali dioničarskim ugovorom, gurali smo javna upozorenja o sumnjivom nerazmjeru MOL-ove investicije i dobivenih upravljačkih prva puno prije presude Sanaderu, a vjerojatno smo najzaslužniji za otkrivanje tajnih veza između procesa privatizacije Ine i afere Spice u Podravki. Stoga neki od nas koji smo u tome sudjelovali držimo da imamo pravo upozoriti kako se dio komunikacije ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka svodi na neprincipijelnu i vrlo vjerojatno disfunkcionalnu demagoško-populističku hajku na menadžment Ine.
Postaje smiješno kako ministar Vrdoljak vodi "proces pregovora" i niz sudskih tužakanja s Mađarima na međunarodnim instancama s vrlo nepredvidivim posljedicama. Tu ima toliko apsurda da smo čak i na riječ ministar u prethodnoj rečenici bili u napasti staviti navodnike.
Ministar Vrdoljak u potpuno je neprirodnoj poziciji. Kad je Večernji list ekskluzivno objavio informaciju da MOL namjerava zatvoriti rafineriju u Sisku te je tako pokrenuo lavinu reakcija, bilo bi logično očekivati da su, recimo, žestoko reagirali ministrica socijalne politike Milanka Opačić ili ministar rada Mirando Mrsić jer bi po prirodi stvari oni prvi trebali biti zabrinuti zbog povećanja broja nezaposlenih. Uostalom, spomenuti ministri predstavnici su socijaldemokratske stranke koja bi po svojoj poziciji više trebala rogoboriti zbog radnika nego HNS. Međutim, kao oparen je skočio upravo ministar Vrdoljak – ministar gospodarstva koji dolazi iz stranke koja propagira tržišna načela relativno suvremene liberalne orijentacije. Nije čak problem u tome što bi on trebao čuvati pozicije pregovarača, a ne dovoditi u konfliktne situacije iz kojih nema izlaza, nego u tome što on kao ministar gospodarstva, čini se, uopće ne haje za pitanje bi li kompanije trebalo voditi prema stručnim i poslovnim ili političkim kriterijima.
Vrdoljak je potpuno zaboravio u javnim istupima na to da ukidanje sisačke rafinerije nije samo prvorazredno političko pitanje nego i vrlo delikatno poslovno pitanje za Inu.
Ako pitanje budućnosti sisačke rafinerije postavimo kao političko pitanje, onda nema dileme: trebamo iz svih oruđa i oružja udarati po Mađarima dok im se ne smuči boravak u Hrvatskoj. Međutim, ako je u ovoj zemlji preostalo zdravog razuma, onda ćemo morati priznati da je sisačka rafinerija ipak ponajprije poslovno pitanje te Ini nećemo nametati populistička rješenja i dovoditi hrvatske predstavnike u NO-u i upravi u poziciju veleizdajnika ako se kojim slučajem slože s tezom da bi za Inu bilo bolje kad bi se sisačka rafinerija ugasila.
Agresivni politički pritisak na Inu zapravo je primitivni koncept upravljanja koji je Vrdoljak naslijedio od bivšeg ministra financija Slavka Linića. Linić čovjek koji je naučio upravljati tvrtkama u komunizmu, cijelo vrijeme ponavljao je priču kako su Mađari loši suvlasnici zato što odbijaju ulagati u rafinerije u Sisku i Rijeci, a javnost je zdravo za gotovo prihvaćala tu tezu iako je ne samo površna nego i duboko pogrešna. Naime, jasno je da dobar vlasnik investira tamo gdje mu se čini logično i isplativo investirati. Tamo gdje je politika govorila u što treba investirati, priče nisu imale happy end. Jednostavnije rečeno: Republika Hrvatska kao dobar suvlasnik Ine ima pravo od mađarskog i hrvatskog menadžmenta u Ini očekivati uspješno poslovanje na srednji rok te održivost takvog poslovanja na dugi rok. Svi drugi zahtjevi spadaju u zonu nasilja nad kompanijom. Tko će Ini sanirati štetu ako se pokaže da je odluka o održavanju sisačke rafinerije u životu bila štetna odluka koja je Ini donijela gubitke umjesto profita?
Moguće je da Mol nema interesa održavati sisačku rafineriju na životu zbog toga što treba zaposliti kapacitete svojih drugih isplativijih rafinerija u regiji. Međutim, teza ministra Vrdoljaka da Mol izvlači korist šteteći Ini ministar Vrdoljak trebao bi puno ozbiljnije argumentirati. Dok jasno ne vidimo te argumente, moramo upozoravati kako postoji cijeli niz jednostavnih činjenica koje upozoravaju na to da se pod utjecajem tih "zlih" Mađara puno bolje upravlja Inom nego što su Inom upravljale sve ranije uprave u posljednjih 20 godina i to iz jednostavnog razloga – bile su puno više izložene hrvatskom političkom utjecaju.
Evo nekoliko činjenica:
Kad se Ina prodavala Mađarima, bila je pred kolapsom. To što je tadašnja lijeva vlast iz nekog razloga preferirala Mađare samo je jedan od niza bizarnosti u dugom procesu privatizacije Ine. To što nije mudro odabrati za strateškog partnera nacionalne energetske kompanije drugu, ne baš snažnu, regionalnu kompaniju jednostavno je davno donesena (kriva) odluka. I ništa više od toga.
No, velika je sramota za Hrvatsku da je od dolaska Mađara do danas znatno poboljšano upravljanje Inom. To bolje menadžiranje jednostavno može se vidjeti kroz povijesni pregled poslovnih rezultata Ine. Ne samo da su Mađari spasili Inu od bankrota nego je pod njihovim utjecajem uz niz poslovnih udara znatno povećana uspješnost. Nekako bismo se mogli kladiti da bi, uz pretežit utjecaj neodgovornih hrvatskih političara i hrabre ali neisplative investicije, Ina danas, nakon svjetske financijske krize i linearne amortizacije dugotrajne imovine u Siriji, bila propala kompanija. No, u Ini se u 2013. smanjio omjer duga i kapitala za 4 postotna poena, dok se neto dug smanjio 4,7 milijardi kuna ili za 29 posto u odnosu na kraj 2012. godine. To je išlo uz povećanje kapitalnih ulaganja od 57 posto u iznosu od oko 2 milijarde kuna.
Ili politika ili biznis
Da nije bila prisiljena na umanjeno vrednovanje imovine u Siriji te rafinerija i marketinga (sve skupa 2,2 milijarde) kao i da nije bilo retrogradnih poreza od 220 milijuna kuna, Ina bi, sudeći prema novčanom tijeku, izbjegla gubitak te bi bila vrlo profitabilna. No, bar nam je jasno da je stabilna. Drugim riječima, Ina je zahvaljujući nizu organizacijskih promjena, ušteda, racionalizacija... očuvana kao žilava kompanija usprkos strahovitim udarima. Mislite li zaista da bi Ina sve to izdržala da je njome upravljao netko od apartčika iz HDZ-a ili SDP-a? Ma ne. Možda će čak ispasti da bi nam bilo bolje zamoliti mađarski menadžment za ostanak, čak i ako se Mađari povuku kao vlasnici.
Sve ovo ne znači da Mađari nisu nastupali s puno demagogije i obmana kad su u hrvatskoj javnosti komunicirali problematiku Ine, ponajprije upravljačkih prava. Nesporno je, isto tako, da pravomoćna presuda protiv Sanadera može biti strahovito oružje ministru Vrdoljaku ili nekom drugom budućem ministru u nastavku međunarodnog pravnog obračuna s Mađarima. Međutim, papir presude Sanaderu nije dokument kojim se (A) može upravljati Inom i (B) dovesti u red odnose s Mađarima u kratkom roku. S obzirom na to da će, izgleda, tek europske pravne instance dati pravu ocjenu kvalitete presude suca Turudića koja je prihvatila cijeli niz indicija kao dokaze, može se reći da je avantura međunarodnih sporova protiv Mađara u Ini vrlo nepredvidiva i puna skrivenih pravnih logika koje bi mogle rezultirati enormnim štetama za hrvatsku stranu. Naravno da je nedopustivo da nam Mađari u Ini prodaju priču regionalnog Orbanova kolonijalizma ili mađarskog oligarhijskog kapitalizma u Lijepoj Našoj, ali ipak bismo morali povući jasnu razdjelnicu između principa i ideala s praktičnim stvarima koje treba činiti u Ini.
Ako Mađari ili nepristrani stručnjaci javno dokažu da je rafinerija u Sisku zaista neisplativa, onda zaista nije hrvatski nacionalni niti bilo kakav socijalni interes održavati tu rafineriju živom jer će samo donijeti gubitke. Puno je realnije od mađarskog suvlasnika zatražiti neki drugi plan poslovnog aktiviranja Ine u Sisku. Rafinerija sigurno nije jednina, niti ekološki najbolja opcija za Sisak.
Uostalom, hoće li se na sve strane vlasnike u Hrvatskoj primjenjivati isti aršini? Primjerice, u tržišnoj utakmici HT se od privatizacije, tj. prodaje Deutsche Telekomu riješio oko 8000 tisuća (!) ljudi, a zato se nitko od ministara gospodarstva nije obračunavao s Deutsche Telekomom. Pa zato što je HT morao raditi na svojoj učinkovitosti. Zašto, recimo, nije bilo javnih pljuski i lekcija Barru ili Tevi u Plivi? Pa slučaj vođenja i kolapsa Plive, možemo vjerovati, da se dogodio u Izraelu vjerojatno bi bio predmetom izraelskih tajnih sigurnosnih službi. No, da su Izraelci upravljali nekad malom Tevom, koju je Pliva prije dvadesetak godina mogla lako kupiti, političkim kriterijima kako bismo mi upravljali Inom, onda oni danas ne bi imali Tevu.
Ukratko, odgovori sasvim sigurno, kad je posrijedi Ina, nisu jednostavni i jednoznačni. Biznis može biti nacionalno osviješten, ali kad njime počne upravljati politika, onda se gasi svjetlo u sobi iz koje trebamo naći izlaz, a počinje velika svađa. Je li to mudro i patriotski?
>> Hrvatski članovi uprave Ine odbili mailom glasovati o sudbini Siska