Nazvao me usred noći i rekao: Za mjesec dana tvoji prijatelji će biti slobodni

Umro je Šarik Tara. Veliki čovjek i veliki prijatelj Hrvatske.

Malo ih je koji to znaju, ali je zato na nama koji možemo posvjedočiti istinu i obveza to učiniti. I radi onih koji odlaze, ali i onih koji ostaju.

Rodio se 1930. u siromašnoj muslimanskoj obitelji na Sandžaku, a 1942 je, kako je sam pričao, bez igdje ičega s majkom pobjegao iz Skoplja u Istanbul. Krajem pedesetih osnovao je tvrtku Enka, koja će za njegovog života postati jedna od najvećih i najuspješnijih u svom području ne samo u Turskoj, nego doista u cijelom svijetu, a on sam postat će multimilijarder.

No, koliko god impresivno nije ga to činilo velikim. Veliki je bio po onome što je činio za male i potrebite, za svakoga tko se njemu obratio, ili za koga je on znao da može pomoći. Nikada neću zaboraviti kada sam prvi put s njim i veleposlanikom Bakotom šetao ulicama Istanbula i kada su stotine ljudi prišli, kleknuli i poljubili ruku Šarik-begu. Prijatelji koje sam mu ja ponekad znao uputiti, vratili su se uvijek fascinirani i takvom slikom, ali i gostoprimstvom i strpljenjem kojim ih je primio i tretirao, mada ih možda nikada više neće vidjeti.

Njegov svijet nije bio svijet utilitarizma, njegov život se nije svodio na materijalni qui pro quo. Nikada nije svoje prijateljstvo s Hrvatskom pokušavao pretvoriti u posao za svoju kompaniju. A dolazili su mu ministri iz svih hrvatskih vlada. Tu i tamo znao bi onako usput bocnuti i upitati 'koliko vas ono košta kilometar autoceste 14-15 milijuna?', pa bi dodao 'a mi na Kosovu gradimo za 7 milijuna'. No, na tome bi stao. Uvijek je bio na raspolaganju i spreman ugostiti, saslušati i pomoći. No, nisu ga uvijek razumjeli. Pitam ga jednom kako mu je bilo na sastanku s jednim hrvatskim ministrom. Kaže mi 'Odlično. On je dva sata govorio, ja sam slušao i sve sam o energetici naučio'. U tom trenutku je Enka proizvodila 4 puta više električne energije nego što su ukupne hrvatske potrebe.

Prvi put sam upoznao Šarika kada ga je primio predsjednik Tuđman, kojem sam tada bio savjetnik, negdje u jesen 1992. Došao je u zemlju iz koje je pobjegao i koja se raspala ne da bi spasio tu zemlju, nego da bi pomogao u sprječavanju rata. Otišao je i kod Alije Izetbegovića i rekao mu da se Bosna i Hercegovina može obraniti samo oslanjajući se na Hrvatsku, a najimpresivnija je bila posjeta Slobodanu Miloševiću kojem je u njegovom uredu u Beogradu u proljeće 1993. proročanski rekao: 'Ti si agresor i ratni zločinac. Uništit ćeš sve, a najveću štetu ćeš učiniti svom srpskom narodu. Jednog dana za to će Ti suditi'. Istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji, iznosio je mnogim svjetskim uglednicima. A do sviju je imao pristup. U Bijeloj kući su ga primili svi američki predsjednici od Richarda Nixona, pa do Baracka Obame.

Ponovo smo se sreli u Washingtonu 1997. godine, kada je nama jedan od državnih prioriteta bio kako osigurati sredstva za gradnju autocesta. Nitko nije htio tek tako odobriti milijarde dolara državi koja je tek izlazila iz rata i koja još nije imala ni kreditni rejting. Dobrim dijelom zahvaljujući njegovim poznanstvima i zalaganjima već 1998 počeli smo graditi autoceste. I od tada smo počeli i međusobno prijateljstvo. Susretali smo se na različitim međunarodnim forumima, od Davosa do Helsinkija, no najupečatljivije mi je bilo sjediti u vrtu njegove kuće u Istanbulu gledati Bospor i slušati njegov romantični prikaz socijalne pravde u Otomanskom carstvu. Znao ja da je u mojem nacionalnom biću drugačije pamćenje tog dijela europske povijesti, a znali smo da se i u percepcijama novije povijesti ne slažemo baš u svemu. Mislio je da sam ja malo previše «tuđmanovac», a ja sam znao da on malo previše vjeruje Mesiću. No, ništa to nije bila prepreka prijateljstvu i suradnji.

2012. godine sam radio za odvjetničku firmu koju je angažirala hrvatska vlada za pomoć u žalbenom postupku u slučaju Oluja. Nastojeći na što bolji način pravno uobličiti i prezentirati istinu o događajima iz tog doba obratili smo se određenom broju uglednih i utjecajnih ljudi koji su znali istinu i bili spremni upotrebiti svoj ugled kako bi je prenijeli. Jedan od tih je, naravno, bio i Šarik Tara. Sredinom listopada te godine, usred noći u Washingtonu probudi me telefon. Vidim zove Šarik. I svojim, tada već zbog godina i bolesti jako usporenim glasom kaže: 'Prijatelju znam koliko je sati u Americi i znam da se ni najboljeg prijatelja ne budi usred noći, osim ukoliko je nešto jako loše, ili jako dobro. A jako je dobro. Za mjesec dana Tvoji prijatelji će biti slobodni. Samo molim te o ovome nikome ne govori'. U poslu kojim se bavim naučio sam da postoje stvari o kojima se ne govori i pitanja koja se ne postavljaju. I nikada ga nisam pitao otkud on to zna, i nikada do sada o tome nisam govorio. Ali nikad ga i neupitah do kada ne smijem govoriti. Pa, kao što rekoh na početku i radi onih koji odlaze i onih koji ostaju, sada progovorih. Barem malo. Tek toliko da Ti mogu reći:

Dragi prijatelju Hvala Ti za sve što si učinio. I u moje ime i u ime onih koji to ne znaju, a kada bi znali možda bi Ti još više i još ljepše zahvalili.

Neka Te u Ahiret prate i naše molitve.