Da postoji dovoljno veliki retrovizor koji bi se stavio na pročelje ove naše Hrvatske, na njemu bi sigurno sitnim slovima pisalo; stvari koje vidite iza sebe nevažnije su, iskrivljenije i udaljenije nego što se čini. Tako je to kad ste u vožnji prisiljeni gledati isključivo unatrag, u povijest, jer vam je šoferšajba budućnosti potpuno neprozirna zbog trunja i ostalih govana koja su se kroz godine zalijepila na nju. Ništa se i ne nazire na horizontu, osim kontinuiteta novih prijetnji, rizika neprozirne perspektive. Imobilizirani smo strahovima i, ma koliko se trudili ne priznati si, mi jesmo mali narod, ali ne toliko mali u broju, mi smo mali u povijesti. Naša neznatnost ušećerena je pod skutima političkih patrona kod kojih smo se krili u svakom onom povijesnom trenutku kada bi rizik tražio potvrdu veličine. Mi je jednostavno iz sebe nismo znali izvući.
Kao naciju dezertera ne treba nas čuditi što smo tragiku žrtvovanja proglasili najuzvišenijim idealom do kojeg smo uspjeli stići, zbog čega su mase neinteligentno mrcvarene, a pojedinci svjesni te uzaludnosti završavali kao sanatorijski slučajevi na rubu ludila ili savinuti preko tog ruba. Poricanje povijesti postao je naš glavni obrambeni mehanizam čime smo posve izgubili smisao za realno tako da ona danas više nije ni mit, ona je paranoja iz koje iskaču zastrašujuće nakaze iskrivljene u gorespomenutom retrovizoru. I kada si već nismo mogli priuštiti povijesni trijumfalizam, morali smo pristati na prezentski trivijalizam i ono što imamo danas, to iskrivljavanje uzroka i posljedica, nije ni moglo ispasti drugačije pridoda li se nuždi zlonamjerni primitivizam.
U praksi stvar je jednostavna. Recimo, nisu problem Hasanbegovićevi proustaški stavovi, nego su problem oni koji na njih upozoravaju i traže da se stvar raščisti. Onda se skandal oko toga je li Brkić prepisao diplomski rad i podvalio ga kao svoj autentični domaći rad pokušava svesti na traljavi argument da za ministarsko mjesto nije ključna diploma. Naravno da nije, ali je, ako se dogodila, ključna prepisana diploma kao opasno djelo plagiranja tuđih misli i nepoštenog skrivanja iza njih. Predstaviti rad kao svoj, bilo koji rad, ili predstaviti vlastiti nerad kao tuđi, bilo koji nerad, besramna je zloćudnost i krađa u kojoj se odvija multiplicirano pravljenje budala od ljudi koje gledaš u oči.
Nadalje, upozoriti danas na vandalizaciju hrvatstva od onih koji ga posve otvoreno guraju u kriminalnu nasilnost i isključivost koja vodi u fašizam, znači imati prilično velike šanse da te se zbog toga proglasi fašistom. I to što stanovita gospođa ministarka ne zna kako narodni novac dospijeva u proračun očito ne može biti njezina krivnja ni shizofrenija njezine spremnosti da se bavi poslom kojem nije dorasla, nego je krivnja naroda koji novac u proračun uplaćuje. Pauletićeva satirična mržnja prema Srbima nikada ne bi predstavlja problem da nije bilo onih koji su na nju ukazali pokazavši da nema ništa satiričnog u imenovanju takvog čovjeka na mjesto u državnom vrhu, nego je to gola tragedija. Stvari se mogu nizati i nizati.
Ako je točna pretpostavka o savitljivosti vremena i prostora, onda je ovo naše hrvatsko prostorvrijeme potpuno zauzlano. U društvenom i političkom hologramu, paralelnoj dimenziji u kojoj zlo upravo postaje dobro, a dobro se tjera da povjeruje kako je ono zlo, kriteriji vrijednosti i gluposti također mijenjaju mjesta. Krivo je vjerovati da je u tijeku povijesni revizionizam kad je ono na čemu se intenzivno radi revizija sadašnjosti. Polusvijet još jednom nasiljem želi dosegnuti ugled, bran’telji uporno odbijaju priznati da su već odavno postali subnorovska partizanija, državni vrh odbija se definirati kao državno dno, pljačka se tretira kao temelj društvenog ugleda, klanjamo im se i smatramo prijateljima one koji nas podcjenjuju i ismijavaju. Zamislite da danas Stepinca nazovem glupanom, a ne svecem, kako bi me se podcrtalo u reakcijama?! Pa da proširim: „Riječ je o nadbiskupu koji bi prema svojim sposobnostima trebao biti seoski pop. Samo ga njegov visok položaj čuva da mu čovjek ne kaže da je glup.“ Jasno, ne citiram samog sebe, nego memoare hrvatskog saveznika, prijatelja i pokrovitelja, Hitlerova poslanika u Zagrebu za vrijeme NDH, nacističkog generala i austrijskog hohštaplera Glaisea von Horstenaua.
Po tečajnoj listi suvremenog hrvatskog rezona, da se složim s Von Horstenauom, bih li bio zagriženi domoljub ili zagriženi nacist?! Je li ta tvrdnja fašistička zbog sadržaja ili zbog formalnog statusa njezina autora?! Opet, da se ne složim i prosvjedujem protiv dičnog prijatelja Hrvatske i izjavu mu proglasim zločinom, a njega čistim zločincem, bi li se mene proglasilo neprijateljem Hrvatske i crvenim fašistom?! Iza svega ostaje neodgovoreno zašto je Stepinac bio glupan ili je stvarno svetac. Do odgovora ne dospijevamo jer se nakon pitanja nikad ne dovinemo dalje od diskreditiranja. Naivno vjerovati da upozoravati društvo na zlo koje se u bilo kojem obliku valja u njegovim redovima znači iskreno željeti dobro tom društvu najneisplativija je verzija rodoljublja. Biti veliki Hrvat, a to ne znati naplatiti i okoristiti se, za velike Hrvate znači samo jedno: biti veliki glupan.
>> Novinar u Hrvatskoj danas može zaraditi samo proširenu prostatu, upalu jajnika ili otkaz