Mnogi će se sjetiti igre detekcije u Kviskoteci, kvizu koji se emitirao od 1980. do sredine 90-ih. Jedna od igara bila je ona u kojoj su natjecatelji pogađali koja je od tri osobe ispred njih ona prava. Bilo je tu odličnih glumaca amatera koji su hladnokrvno lagali da su upravo osoba čije ime piše na papiriću.
U jednoj se emisiji tako tražio veliki župan Huma, najmanjeg grada na svijetu. Osoba A britko je odgovarala o dužnostima koje ima, osoba B znala je točno koliko Hum ima stanovnika, dok je osoba C na pitanja odgovarala nadugo i naširoko. Natjecatelji su jednog eliminirali baš zato što nije bio koncizan, drugog jer nije odgovarao na dijalektu... Jedan je iskreno rekao da je glasao za osobu C jer je, eto, za nekog morao.
U sličnoj situaciji nalaze se milijuni birača koji će morati odvagnuti kome će dati glas na lokalnim izborima u svibnju. Koga izabrati? Bilo bi logično i smisleno, kao u razvijenijim demokracijama, vagati između programa koji kandidati nude. No što kad su programi navlas isti? Kako donijeti odluku kad svi obećavaju nove kilometre cesta, vrtiće i škole? Razlike su samo u iznosima, pa su u Zagrebu takva obećanja teška milijarde kuna, a u nekoj maloj općini par milijuna.
Naručuju se ankete i objavljuje tko u kojem gradu trenutačno vodi, ali bilo bi zanimljivo građanima postaviti pitanje koliko je njih pročitalo program kandidata kojem daju glas ili im ga uskraćuju. Dojam je da će se opet izbor svoditi na to je li neki kandidat “komunjara”, suverenist, naš, domoljub, plavook, ćelav... Gledat će se koji baca bolje fore, koji se jače znoji, koji je bolji govornik.
Kao da se bira miss ili mister simpatičnosti, a ne osoba koja će raspolagati milijardama naših kuna. U Zagrebu Tomislav Tomašević (Možemo!) obećava zaokret u načinu upravljanja gradom. Neće, veli, više biti zakulisnih igara i mutnih likova. Joško Klisović (SDP) govori o tome da će s građanima voditi grad. Propitkivat će ih na referendumima. I Davor Filipović (HDZ) je za transparentnost. Na popisu projekata, koji više sliči pismu Djedu Božićnjaku, nižu se besplatni vrtići, nacionalna dječja bolnica, stadion, zatvaranje odlagališta otpada, pa čak i cjepivo protiv raka. Oni koji znaju da nemaju šanse, smiono najavljuju masovna otpuštanja u gradskim upravama i poduzećima.
Svi će se, naravno, boriti protiv korupcije jer korupcija je, znate, veliko zlo. Uz mnogo općih mjesta, demagogije i floskula, malo je preciznih izračuna koliko će, na primjer, te liste želja koštati i tko će sve to platiti. Jedni vele da novca ima, samo je krivo raspoređen, drugi također vele da para ima, samo ako se više neće krasti, a treći... Treći junački vele da prvo treba sjesti i vidjeti kakvo je uopće stanje.
Sve će odjednom biti transparentno, građanin će gotovo kroz zid zgrade gradske uprave uživo gledati kako se uredno gospodari njegovim novcem. Trebalo bi idućih tjedana doista temeljito proučiti programe, tražiti rupe i ispitivati kandidate o načinima financiranja i detaljima, jer ne veli se bez veze da je vrag u detaljima. I valja biti oprezan. Osoba A možda nije ono što tvrdi da jest. Možda samo dobro laže. Eliminirati takve iz igre bit će i ovaj put najteži zadatak.
Po čemu će se pamtiti oni koji su vladali Zagrebom kroz povijest: Sve će to ostati gradu, a netko bu već otplatio...
Zagreb i zagrepčani najviše trebaju potpunu transparentnost financijskog poslovanja. Dakle, omogućiti uvid u sve isplate (od strane grada, holdinga ...) i pretraživanje istih po raznim kriterijima: korisnik isplate, ugovor na temelju kojeg se isplaćuje, osoba koja je odobrila isplatu, datum, robe ili usluge koje su plaćene ... To će nam pružiti i pravi uvid u Bandićevu vladavinu i koliko nas je koštala.