Dok ležim na nekoliko kilometara dugoj pješčanoj plaži nedaleko od Trinidada, u hladu kokosovih palmi s mojitom u ruci, teško je poistovjetiti se sa životom Kubanaca. A njihov život u ovoj otočnoj komunističkoj zemlji itekako je težak. S prosječnom mjesečnom plaćom od 30-ak dolara rijetko tko si može priuštiti ono što mi Hrvati smatramo osnovnim namirnicama i potrepštinama.
Litra trajnog mlijeka košta oko 2,5 eura, a toaletni papir pravi je luksuz. I on se nakon uporabe ne baca u WC školjku, već u kantu za smeće. Nekoliko “refleksnih pogrešaka” bacanja WC papira u školjku rezultira začepljenim odvodom. Hrane nema dovoljno, voda iz slavine se prokuhava, oni imućniji kupuju vodu u bocama, a kuće su u toliko lošem stanju da se svaki tjedan u Havani barem jedna uruši. Problem je i s javnim prijevozom. Autobusi su toliko stari da me nimalo ne čudi kad pored mene protutnji bez vrata, ali i dobranog dijela karoserije. Ali vozi i služi svrsi. Turisti se ne voze takvim prijevozom. Njih je moguće vidjeti u taksijima oldtajmerima žarkih i pastelnih boja koji su u cijelom svijetu postali prepoznatljiva kubanska turistička atrakcija. Stoga ne čude zapanjeni i iznenađeni pogledi Kubanaca kada je u “njihov autobus” ušla šačica Hrvatica. Vide da nismo domaće. Ali ne dvoje ni trena, odmah ustaju i s osmijehom na licu inzistiraju da sjednemo.
Iako nasmijani prema strancima, Kubanci su posljednjih dana vrlo tužni. Umro je njihov vođa, Fidel Castro Ruz. Koliko su povezani s njim, svjedoče i suzne oči mnogih u povorci na Trgu revolucije gdje su mu puna dva dana, 28. i 29. studenog, u kilometarskim kolonama Kubanci dolazili odati počast i oprostiti se s najvećim revolucionarom 20. stoljeća.
Meso na ulici
Upravo Fidelov koncept revolucije ono je čega se Kubanci ne žele odreći ni nakon njegove smrti. Svi koji su se upisali u knjigu žalosti obvezali su se da će i u budućnosti slijediti Fidelovu ideologiju, put koji je utro u borbi za neovisnost ove otočne zemlje. I dok ga mnogi diljem svijeta smatraju zločincem, Fidela u Kubi slave i za njim plaču. Uvjeravaju me da se ništa neće promijeniti u ovoj zemlji ni nakon njegove smrti jer dobro je utabao put kojim će Kubanci nastaviti hodati. Ima još barem osam-devet Fidelovih nasljednika koji mogu voditi zemlju, istih političkih uvjerenja. Fidel se pokazao herojem u svojoj zemlji i kada se 90-ih godina izborio da se dječak zadržan u Sjedinjenim Državama nakon smrti majke koja se utopila dok je s njim pokušavala prebjeći u SAD u potrazi za boljim životom vrati svom ocu na Kubu. Taj dječak danas je muškarac u kasnim dvadesetim godinama i radi kao inženjer na Kubi. Upravo on bio je među prvim gostima kubanske nacionalne televizije nakon vijesti o smrti Fidela Castra.
Foto: Reuters
Fidel je heroj u očima Kubanaca i zato što im je omogućio besplatno školovanje, sve od osnovne škole do fakulteta, a studirati besplatno mogu i stranci. Vrhunsko zdravstvo dostupno je svim Kubancima, a pronašli su, tvrde, i lijek za više vrsta raka. Doznajem da ga je moguće kupiti po cijeni od sto eura, a koristi se i u Sjedinjenim Državama. Najdjelotvornijim se pokazao, uvjeravaju me, za liječenje raka pluća. Upravo SAD i embargo koji im je nametnut Kubanci najviše krive za oskudijevanje u gotovo svemu. Iako se bave rudarstvom i obradom metala, tradicionalnim industrijama obrade kože i kvalitetnog duhana, poljoprivredom, proizvodnjom alkoholnih pića, ribolovom, uzgojem agruma te mnogim drugim granama, turizam Kubi donosi veliki dio prihoda.
Kao turist u ovoj zemlji plaćam znatno više cijene od lokalaca, no većinom, u usporedbi s cijenama u Hrvatskoj, smiješno niske za, primjerice, prijevoz, voće, privatni smještaj, hranu, torbe, sandale i ostale ručno rađene proizvode od prave kože... Crni grah i riža Kubancima su temelj gotovo svakog obroka. Svinjetinu ili piletinu moguće je kupiti na ulici, u “mesnici”, nerijetko izložene više sati na suncu. Baš kao i jaja. Jedan stari Kubanac nosio je u ruci nekoliko kartona jaja koje je dobio “besplatno” za ovaj mjesec, a kada smo ga upitali gdje se prodaju jaja, ponudio nam je jedan svoj karton od 30 jaja za 18 kuna. Na Kubi vrijedi pravilo: nemamo puno, ali ono što imamo ravnopravno dijelimo.
Kubanci me uvjeravaju da imaju lijek za više vrsta raka, da ga je moguće kupiti po cijeni od sto dolara, a prodaje se i u SAD-u. Kažu da se najdjelotvornijim pokazao lijek za rak pluća
Tako svaki Kubanac rođenjem u ovoj zemlji stječe pravo na određenu količinu namirnica koju dobije svaki mjesec. Djeca mlađa od 7 godina dobivaju mlijeko, starija od 7 godina jogurt, a u mjesečnoj “košarici” su i jaja, grah, riža, sapun za ruke, ulje... I to u količinama mnogima dostatnima tek za koji dan ili tjedan. Kubanci koji rade u turizmu moći će si priuštiti kupiti ono što im treba, ali ostali vrlo teško. Visokoobrazovani Kubanci često “nađu spas” izvan svoje zemlje, uspijevaju potpisati ugovore s inozemnim tvrtkama i odlaze raditi, najčešće u SAD. Mnogima je u ovoj otočnoj zemlji želja upravo to, otići u inozemstvo i pokušati pronaći bolji život za sebe i svoje obitelji koje ostaju na otoku. Jer Kubanci smiju putovati u inozemstvo samo uz pozivna pisma nekoga iz zemlje u koju putuju. Otići nekamo turistički njima je nedosanjani san.
Oni koji prijeđu granice Kube iznenađeni su ponudom u supermarketima drugih zemalja. U kubanskim dućanima mješovite robe mogu se pronaći selektirani proizvodi, ulje, jedna vrsta sira, tjestenina, alkoholna pića, vrlo skupi slatkiši iz uvoza...
Kubanci turiste zaustavljaju na cesti na svakom koraku i prodaju što god mogu i imaju. Turistima taksisti nude prijevoz koji će platiti 10 pesosa, odnosno tri kune, ako idu u istom smjeru, a ako zatraže prijevoz na određenu adresu, platit će 50-60 pesosa, odnosno 15-ak kuna. Odlična je to prilika da se provozate u nekom oldtajmeru kakve mi u Hrvatskoj možemo vidjeti samo u muzeju ili susretima vlasnika oldtajmera. Ali sjesti u originalni Ford, star 58 godina, ili pak peglicu ili Ladu, kakvu na Kubi voze i policajci, i voziti se kilometrima po ulicama Havane poseban je doživljaj.
Nije neobično vidjeti Kubance u dugim rukavima, pa čak i zimskim čizmama početkom prosinca. Zima je, tvrde, iako dnevna temperatura ne pada ispod 28 stupnjeva. Zbog “zime” u ovo doba godina rijetko će se koji Kubanac kupati u moru čija je temperatura ugodnih 27-28 stupnjeva. Čekaju oni “ljeto” i visoke temperature, sezonu kupanja. Ovaj je karipski otok blagoslovljen klimom zbog koje temperature zraka ne variraju previše tijekom cijele godine, no izmjenjuju se suha i vlažna razdoblja, kada Kubu pogađaju monsuni. Čemu onda dugi rukavi i zimske čizme? Vjerojatno je riječ o darovima koje Kubancima ostavljaju turisti.
Foto: Linda Draškić
Na ovom je otoku gotovo nemoguće kupiti nešto zimske odjeće. Pitala sam se hoće li ih uvrijediti ako im poklonim svoju odjeću ili obuću. Neće, oni će biti itekako zahvalni jer malo je toga što na Kubu stiže iz drugih država. Ono što stigne na Kubu pretežito donose turisti, a odnedavno na kubansko tlo Kubanci povratnici, koji su otišli raditi u inozemstvo, mogu u donijeti dva televizora, dvije perilice, dvije mikrovalne pećnice, dva hladnjaka i sl... A da to itekako koriste, uvjerila sam se sama kada sam izašla iz zrakoplova i ispunjavala plavi papir na kojem je trebalo upisati svoje osobne podatke, ali i prijaviti stvari za carinu. A potom stati u poseban red u kojem je bilo na desetke putnika s ogromnim paketima, kućanskim aparatima. Nakon gotovo dva dana putovanja do Havane bila sam presretna što ne moram stajati u tom redu u kojem su strpljivo čekali svi oni koji su kupili i “uvoze” spomenute uređaje.
Mogu unijeti dvije perilice
To je donedavno bilo nemoguće i zamisliti, baš kao što Kubanci nisu mogli kupovati ni prodavati nekretnine. Ova “olakšica” posljedica je susreta američkog predsjednika Baracka Obame s Fidelom Castrom, a Kubanci je koriste naveliko. Perilica rublja, primjerice, u Havani košta 900 eura. Kubanac povratnik može u svoju zemlju unijeti dvije koje će u inozemstvu platiti znatno manje, čak i nakon što plati državi za svaki uređaj istu vrijednost u pesosima. Za perilicu vrijednosti 300 eura platit će državi 300 kubanskih pesosa (CUP-a), što je u protuvrijednosti oko 14 eura.
I lokalci se snalaze kako znaju i umiju. Automobile voze “u leru” u svakoj prilici, štede i svjetla pa nerijetko voze po mraku bez upaljenih svjetala, a kamo će skrenuti signaliziraju rukom, poput biciklista. Ovdje sam rijetko kad dobila račun, a čak i kada sam inzistirala, dobila sam ga uz neodobravanje. Račun za taksi ispisan mi je na reklamnom letku, a u dućanu mješovite robe naplaćeno mi je više nego što sam kupila. Koriste i nesnalažljivost turista kojima je teško na početku dokučiti koje su cijene u CUC-u (1 CUC je vrijednosti 1 eura), a koje u CUP-u (kubanski pesos). Iako je sasvim ista cijena bez obzira plaćate li CUC-om ili CUP-om, ako plaćate CUP-om, nerijetko ćete nešto platiti znatno jeftinije. Ali ne možete to svugdje. Čak i ovako čini se komplicirano za pohvatati “konce”, a Kubanci to dodatno otežaju turistima dok sami određuju koliko neki proizvod košta. Litra i pol vode danas je oko 10 kuna, a jučer je bila 14 na istom prodajnom mjestu. Koliko će biti sutra, ostaje nam vidjeti.
Kubanci ne vjeruju da će se njihova zemlja nakon Fidelove smrti promijeniti. Turisti, svjesni situacije, radije biraju koristiti usluge privatnika kako bi barem tako pomogli lokalcima. Težak život na ovom otoku došao je do izražaja u tjednu iza nas. Inače dobro zakamufliran glasnom glazbom veselih ritmova i salse na ulicama kubanskih gradova i plažama, nakon smrti njihova velikog vođe i revolucionara Fidela Castra proglašeno je devet dana nacionale žalosti. I s tim je proglasom cijela Kuba utihnula. Bez glazbe, plesa, ali i sa zabranom prodaje alkoholnih pića u trgovinama do 5. prosinca 2016. kako bi se ikakvo slavlje spriječilo, surov život žitelja ovog karipskog otoka pokazao se u punom svjetlu.
Povijesni dolazak Baracka Obame otvorio je Kubi jedan novi svijet, iako tek na mala vrata. Ne boje se Kubanci najezde američkog kapitalizma jer stranci na Kubi ne mogu kupiti nikakvu nekretninu. Dugo vremena ni Kubanci nisu mogli, ali neke najavljene američke investicije dočekuju se raširenih ruku. Barem zasad. Očekuje se tako otvaranje i prvog restorana brze hrane na Kubi – McDonald’sa. Dotad će turisti i dalje moći uživati isključivo u lokalnim namirnicama, u grickalicama od slatkog krumpira, voću, kruhu, domaćim kolačima i keksima koje prodaju lokalci na ulicama po cijenama, nama turistima, nevjerojatno niskima.
>> Rijeka ljudi pohrlila oprostiti se od revolucionara, prisutni u suzama: 'Fidel je Kuba'
siromašniji nemogu biti, amer samo može im poboljšat standard