Ne daj, Bože, ni psu život kao što je moj!

Nikome ne bih poželio ovakav život! Ne daj, Bože, ni psu! Gotovo sam potpuno slijep i teško se krećem. To nije toliko strašno, koliko me boli što cijeli život moram dokazivati da nisam mentalno bolestan - kaže Ivica Bezmalinović, 100-postotni invalid. Ima 37 godina, završio je srednju upravnu školu, ali nikada nije radio.
- Posao danas teško nalaze i zdravi ljudi, a kada je riječ o invalidu prednost uvijek imaju oni iz Domovinskog rata - uključuje se u razgovor majka Jagoda, oslonac i jedina čvrsta točka u Ivičinu životu.

Najteža su jutra
- I ja sam nečiji invalid. Da sam bio zdrav i ja bih otišao u rat! - kaže Ivica.

Dijagnoza mu je tetrapareza spastica, a slabovidan je od djetinjstva. Danas je potpuno slijep na jedno oko, a na drugo vidi sedam posto. Razbolio se još kao beba, prohodao je u šestoj godini života zahvaljujući beskrajnoj upornosti majke Jagode.
- Svega je tu bilo. Sedamnaest godina smo Ivicu vodili u Zagreb i Ljubljanu. Nakon operacije 1987. poslali su ga u Kalos, a meni nije odobreno da ga pratim. Išao se tuširati, umjesto hladne otvorio je vruću jer ne vidi, i opekao se po cijelom tijelu - priča Jagoda, zabrinuta za Ivicu kojeg svakog jutra ostavlja samog u stanu.

Mlađi se sin oženio i odselio, muž je umro i njih dvoje žive sami. Jagoda je umirovljenica, primanja su im nedovoljna pa svakog prijepodneva pazi na jednu bolesnu ženu dok Ivica čeka sam. Jutra su mu najduža, jedino društvo su mu radio i cigarete. Život mu prolazi bez filmova, knjiga pa čak i novina koje mu nema tko čitati otkako je otac umro. Majka je prezaposlena, a oni s kojima se druži nemaju toliko vremena.

Izvrsna memorija
- Znate li koliko novca treba čovjeku koji ništa ne radi?! Mnogo više od onoga koji radi. Radio bih za manje novca nego što dobivam očeve mirovine. Na telefonskoj centrali bio bih bolji od zdravog čovjeka. Imam strašnu memoriju, znam 1500  brojeva napamet, jer ne vidim unijeti ih u mobitel. Cijeli kvart zove mene, a ne informacije - priča Ivica. Dobiva i osobnu invalidninu, ali tek zadnjih par godina.

Zdravi nas ne trebaju
- Nismo znali da na nju ima pravo, nitko nas nije obavijestio. Nitko iz Centar socijalne skrbi nikad nije došao pogledati Ivicu, popričati s njim, vidjeti kako živi - ogorčena je Jagoda.

Zabrinuta je za sina. Što će biti kada se ona više ne bude mogla o njemu brinuti, ne smije niti pomisliti.
- U našoj državi nema humanosti. Nitko ne brine za ljude poput mene. Zdravi nas ne trebaju - zaključuje Ivica. I puši cigaretu za cigaretom. Dnevno dvije kutije.