Ne dopustimo da nam, poput Barcelone, kradu kockice i zajedništvo

Nepisano je pravilo da slavimo samo datume iz ratne i političke prošlosti. Postoji veliki broj gospodarskih, kulturnih, sportskih i drugih događaja koji zaslužuju da ih se prisjećamo. Prošlogodišnji uspjeh vatrenih i njihov doček jedan je od tih datuma. Zašto, recimo, 15., na dan finala, ili 16. srpnja ne proglasiti praznikom hrvatskog zajedništva?! On bi vječno podsjećao na dan kada je više od pola milijuna Hrvata u Zagrebu dočekalo naše nogometaše koji su u Rusiji postali viceprvaci svijeta. Danas, na obljetnicu toga povijesnog dočeka, nekako spontano nastao, Dan zajedništva, ponosa i sreće ipak će sve nas u Hrvatskoj i BiH barem malo vratiti u ljeto 2018. Mnogi će obući dresove s kockicama, mahati zastavama ili će se, barem s prijateljima uz čašicu razgovora, prisjećati prošlogodišnjega nezaboravnog dočeka vatrenih.

A bilo je bezbroj sličnih proslava diljem Hrvatske i dijaspore. Srpanj 2018. pamtit ćemo kao hrvatski san. Tih dana srušili smo naš tako izraženi hrvatski jal i udružili sve svoje emocije u hrvatsko zajedništvo. Veselili smo se uspjehu naših. Iskreno. Euforično. Neopisivo.

Uz igrače i izbornika, još osam milijuna kamenčića upotpunjavalo je jedan od najljepše ikada urađenih mozaika. Zbog toga se više ne čudim kada mi netko u dalekom svijetu ili susjednim državama čestita na svjetskom srebru. Da, svaki od nas četiri milijuna Hrvata u domovini, i još toliko u BiH i dijaspori, ugradio je sebe u tu prekrasnu hrvatsku sliku. Naša su slavlja bila jednako veličanstvena kao njihova igra. Zato, nisu se samo Dalić i njegovi izabranici okitili medaljama, već smo se i svi mi ponaosob zaogrnuli dijelom toga uspjeha. Godinu dana s ponosom ga ističemo i čuvamo u sjećanjima. Ali našeg zajedništva nestaje. Ne bih rekao da su izblijedjela sjećanja i srebrne medalje. Dapače. Kako vrijeme prolazi, sve više nam ljeto 2018. izgleda bajkovito. Srebro je postalo zlatnoga sjaja. U svakome kutku svijeta dive se crveno-bijelim kockicama. Više od tri milijarde gledatelja u izravnome TV prijenosu gledalo je kako se David bori protiv Golijata. Većina ih je navijala za malu zemlju velikoga srca. Milijarde dolara medijske promidžbe ne bi uspjele ono što su nastupom na Svjetskom prvenstvu učinili Dalićevi izabranici. Sada nas u svijetu ponajviše prepoznaju po njima. To je dobra ulaznica za gospodarsku, kulturnu, političku i svaku drugu suradnju. Samo ako je znamo iskoristiti. Kao što tu dobru vibru nismo znali utkati u trajno zajedništvo iseljeništva i domovine. U interesu budućnosti treba ostaviti sukobe, prošlost, stereotipe... A kakvu nacionalnu snagu daje zajedništvo, pokazalo je Svjetsko prvenstvo.

Dalić je upravo na toj sinergiji igrača i navijača gradio srebro. Njegova momčad sastavljena je od Hrvata iz cijeloga svijeta. Veliki broj ih je rođen u BiH ili su njihovi roditelji iz BiH. Kraljeva Sutjeska posebice je ponosna na svoga Lovrena, Kotor Varoš na Kovačića, Mostarci na Jedvaja, Derventa na Ćorluku, Žepče na Rakitića. Livno je ponosno što iz njega dolaze izbornik Zlatko Dalić i predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza Davor Šuker. Poput Livnjaka Dalića, i Travničanin Ćiro Blažević s djecom iseljenika vatrene je 1998. doveo do svjetske bronce. Njihovi uspjesi veliki su kapital za učvršćivanje veza iseljene i domovinske Hrvatske. Koja treba zajedništvo kakvo je pokazala prije godinu dana. Ruska bajka dogodila se zato što su i navijači i igrači sanjali iste snove. Nije bilo regionalnih, stranačkih, lokalnih i drugih podjela. Svi smo imali samo jedan cilj.

Nažalost, naše zajedništvo zatvaranjem Svjetskog prvenstva raspršilo se kao ljetna sapunica. Posebice to boli iseljenike. Kojih je sve više. Očekuju bratski zagrljaj iz domovine. Oni će još čvršćim uzvratiti, kao što su to činili i u ratu i u miru.

Od nacionalnog zanosa ostala su samo sjećanja, medalje i dresovi s našim prepoznatljivim kockicama. To nam valjda nitko ne može uzeti. Ili se, pak, varam?! Barcelona nam je već “ukrala kockice”. Jesmo li ih trebali zaštititi?! Zato danas obucimo svoje hrvatske dresove i pokažimo Barceloni i cijelom svijetu da su samo naši i da u njima još uvijek živimo rusku bajku. Ako su nam već uzeli kockice, ne dopustimo da nam ukradu i snove. Zato 16. srpnja proglasimo Danom hrvatskog zajedništva i nacionalnog ponosa koji će, za razliku od drugih praznika, sigurno slaviti Hrvati i u domovini i u iseljeništvu.