Ne ispuni li obećanje, Bernardića u trapistički samostan!

Svakog političara, ubuduće, koji najavi da će promijeniti ili ukinuti ugovore s Vatikanom, izbaciti vjeronauk iz škole ili uskratiti Crkvi financiranje iz proračuna, a to ne ostvari, trebalo bi lijepo, kao po kazni, poslati u samostan. I to onaj najstrože klauzure, npr. među trapiste, gdje se šuti. Jer, bolje je šutjeti, nego govoriti i obećavati neostvarivo. Posljednji primjer je onaj predsjednika SDP-a, koji najavljuje da će, kada (i ako, naravno) dođe na vlast, Crkvi smanjiti novac koji dobiva od države.

To su prije njega najavljivali mnogi s ljevice i liberalnog krila političke scene, ali dosad nitko nije proveo. Ma što proveo, niti pokušao provesti! Radi se, dakle, o lažnim obećanjima kako bi se ili mobilizirao dio (samo dio, jer i na tom političkom krilu ima vjernika) glasača pred izbore ili za potrebe unutarstranačkih borbi, što je, čini se, sada nagnalo predsjednika SDP-a na obračun s nenarodnom Crkvom.

Kao prvo, ugovori su međunarodni, između Hrvatske i Svete Stolice. To znači da su iznad državnih zakona i da se moraju rješavati u međunarodnoj bilaterali, odnosno tada ako su obje strane zainteresirane za promjene.

Koliko se zna, Sveta Stolica, barem zasad, to nije. Drugo, na djelu je elementarna politička pragmatika, vještina preživljavanja kojoj su političari itekako vični, a koja kazuje da nikome pametnome ne bi na um palo naprezati ili ne daj Bože rušiti odnose s Vatikanom. A to bi se neminovno dogodilo kada bi se ozbiljno taknulo u bilo koji od četiri konkordatska ugovora.

To je, primjerice, dobro znala ondašnja Račanova Vlada, koja je Crkvi (pazi sad!) išla više u susret i više dala upravo po tim ugovorima, nego ijedna vlada prije nje. Račan je vrlo dobro znao koliko Crkva znači u hrvatskom društvu i premda, zacijelo, nije dijelio njezine stavove, nije bio rušitelj odnosa s Crkvom.

Nego graditelj. I nije davao lažna i neispunjiva obećanja. Znajući, dakako, da ih je nemoguće provesti.