"Ne mogu više biti na Zemlji. Želim živjeti na Pandori među Avatarima"

Nakon što je pogledao film "Avatar", 17-godišnji Šveđanin Ivar Hill odlučio se na samoubojstvo. Filmski spektakl koji posljednjih tjedana ruši sve rekorde zarade i gledanosti diljem svijeta pokrenuo je i rijeku obožavatelja spremnih da si oduzmu život. Oni zapravo žele živjeti u divnom svijetu kakav je planet Pandora, prikazan u Cameronovu djelu, ali su svjesni da moraju ostati na Zemlji, što ih duboko deprimira. U samo nekoliko dana internetski forum koji se bavi depresijom izazvanom gledanjem "Avatara" zabilježio je više od tisuću upisa pa su administratori bili prisiljeni otvarati dodatne rasprave.

Poplava samoubojica

– Nakon filma više ništa nije isto. Ne mogu prestati misliti o onom što se događalo, o svim suzama i drhtajima koje sam proživljavao na projekciji. Sad kad znam da ću se reinkarnirati na Pandori, ne preostaje mi drugo nego da se ubijem, piše Mike, jedan od forumaša koji je na internetu najavio samoubojstvo. Cameronovo djelo, koje je do sada zaradilo 1,4 milijarde dolara, prikazuje savršeno društvo, svojevrsnu utopiju koja na većinu gledatelja ostavlja dojam sudjelovanja u radnji filma. To psihički nestabilnijim osobama može biti velik problem, ali i opasnost od pojave suicidalnih misli.

– U psihijatriji se takva reakcija naziva Wertherov sindrom, prema poznatom romanu “Patnje mladog Werthera”. Riječ je o induciranim samoubojstvima u ljudi koji nemaju dijagnosticiranih psihijatrijskih poremećaja – kaže prof. Vera Folnegović Šmalc iz Psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu.

Teški trenuci

Ljudima koji u trenutku prikazivanja filma ili objave knjige proživljavaju teške trenutke nudi se samoubojstvo ili potpuna bezizlaznost.

– Nakon objave Werthera, zamijećen je znatan porast takvih samoubojstava. Većina njih prije samog čina danima su hodali u žutom puloveru, baš kao i Goetheov glavni junak – objasnila je prof. Šmalc. Na broj induciranih samoubojstava može utjecati i odabir vremena u kojem se prikazuju takvi filmovi. Kako tvrdi prof. Šmalc, noćni su sati najgori jer je to doba samo po sebi gluho, pa je i doživljaj filma intenzivniji.