Nije pristojno ženama brojiti godine, ali kad netko u 85. objavi novu knjigu i već, još dok se tiskarska boja na njoj suši, priprema iduću, onda su godine kompliment. Ovaj put on ide našoj uglednoj psihologinji Mirjani Krizmanić za upravo objavljenu knjigu “Laži naše svakidašnje”, ali i za izbor teme.
U ratovima, krizama svih vrsta laže se i više od prosjeka, ali je li ikad bilo više laži u javnom prostoru nego danas?
Teško je reći, no ne trebamo krize i ratove da bismo lagali. To se itekako radi i u sasvim mirnodopskim okolnostima. I to ne lažemo samo jedni drugima nego i sami sebi. Razloga je puno. Ponekad pribjegavamo lažima kako bismo prebrodili neku tešku osobnu situaciju, kako si ne bismo morali priznati da nas, recimo, partner više ne voli, kako bismo se zaštitili od problema s kojim se nemamo snage suočiti itd. Drugima o sebi najčešće lažemo kako bismo se prikazali u boljem svjetlu, uzdigli se i prikazali se pametnijima, poštenijima, sposobnijima... Ili lažemo jednostavno zato da bismo se pravili važni. Laži ima jako puno vrsta, a naravno, često lažemo i iz straha i točno je da krizne situaciju dodatno potiču tu vrstu laži. Sada u pandemiji nekima je to način da umanje ono čega se jako boje. Uz pomoć laži tješe se i zavaravaju jer ne znaju kako se inače suočiti s realnošću.
Za vas laganje ne mora biti negativno. Kad su laži prihvatljive?
Uvijek kada iza njih ne stoji neka zla namjera. One su prihvatljive dok su u službi pomoći bilo sebi, bilo nekom drugom. Dat ću vam za primjer nedavni slučaj iz samoposluživanja. U redu ispred mene mama i curica od četiri-pet godina. Mala pita: “Mama, jesam li ja jako ružna?” Smrzla sam se na to pitanje, srce mi je preskočilo. A mama odgovara: “Pa, i nisi.” Bilo mi je neugodno umiješati se, ali tom je djetetu u najmanju ruku trebalo reći: “Sva su dobra djeca lijepa, ružni su samo zločesti ljudi.” A ne bi bilo štete ni od rečenice: “Ti si moja najljepša curica.” Ili, koja je korist kad liječnik pacijentu kaže da mu je ostalo šest mjeseci života? Dijagnozu treba reći ako je to nužno za liječenje, ali ponekad je bolji izbor dobra, milosrdna laž. Čemu čovjeku ubiti zadnju nadu? Ili, nešto banalnije, najbolju prijateljicu vara muž i vi to znate. Nije izdaja prijateljstva prešutjeti. To je možda samo jedna prolazna avantura, poslije koje će sve biti u redu s tim brakom i tu istinoljubivost stvarno nije nužna. U većini slučajeva ljudi znaju kad ih partner vara i, ako se oni sami već lažu i ne žele si to priznati, čemu se miješati i preuzimati odgovornost za nečiji život. Definitivno nisu sve laži crne, ima puno nijansi i bezazlenih laži, od crnih i sivih sve do ružičastih koje nikom ne štete.
Jesu li i neprovjerene, kontradiktorne, pa i namjerno plasirane lažne informacije doprinijele buktanju pandemije koronavirusa?
Ne bih se to usudila tvrditi. Naime, vjerujem da se u globalu epidemioloških mjera drže čak i ljudi koji su prijemčivi za takve dezinformacije i nemilice ih dalje šire na društvenim mrežama i u svojim društvima. Neki jednostavno hoće ispasti pametni, tobož, njima su dostupne informacije i znanja koja drugima nisu. Neki jednostavno nisu usidreni u realnosti jer, da jesu, znali bi da virus postoji i da nije bezopasan. Neki se samo tješe poricanjem i izmišljenim scenarijima jer se inače ne mogu nositi sa strahom. Nepobitno je da ljudi od korone umiru, a čini mi se da je mnogima jednostavnije zavaravati se nego suočiti se s takvom istinom. To je obrambeni mehanizam. No nema tu puno misterija. Svatko tko hoće znati o čemu se radi, a dovoljno je da ima četiri razreda osnovne škole i da zna čitati, ima napretek izvora ozbiljnih stručnjaka koji sigurno ne bi založili svoj ugled za nešto što ne postoji. Poricanje stvarnosti nije rijetkost. I to na raznim poljima. Pogledajte samo koliko ima roditelja koji negiraju da im dijete puši ili da se, ne daj Bože, drogira. Mislim da nema straha da bi laprdanja o nepostojanju korone, izmišljenom virusu i sl. mogla napraviti veću štetu. Pa razumni ljudi žele čuti detaljna objašnjenja od renomiranih stručnjaka, kako bi onda mogli nasjesti na neprovjerene gluposti?
Kako se vi nosite s ograničenjima, jeste li se cijepili?
Jednostavno, ne rukujem se i ne grlim, ruke perem još češće nego inače i živim manje-više normalno. Ne dramatiziram ni oko čega, nisam od onih koje korona strašno živcira. Trenutačno mirno čekam drugu dozu cjepiva.
Osjećate li se neslobodno kad nosite masku, kao što govore protivnici te mjere?
Besmislica! Možemo onda reći da smo neslobodni zato što na javnim mjestima moramo biti odjeveni. Hoćemo li onda hodati bez suknji i hlača da nam ne bi bio narušen osjećaj slobode? Mislim da bi svatko normalan morao razmišljati kako zaštititi sebe i svoje od bolesti, a znamo da je u pandemiji maska jedna od zaštitnih mjera. Svaka bolest narušava kvalitetu života i toga bi svi morali biti svjesni. Dakako, ne treba ni paničariti. Sjetimo se samo koliko je ljudi ubila španjolska gripa. Sada smo ipak suočeni s manjom prijetnjom i treba ostati razuman. Najviše me iritira kad se postavlja pitanje kakve će biti posljedice toga što nemamo društveni život na kakav smo navikli i ne idemo u kafiće. Pa, ljudi moji, nitko nas ne tuče! Prežive ljudi kuge i kolere, ratove, a sad je problem što se ne može na kavu?! I kakve bi uopće trebale biti posljedice? Nisu ovo velike boginje pa da nam za posljedicu ostanu unakažena lica. Uistinu, nema razloga za pretjeranu brigu i strahove. Pogotovo što su cjepiva razvijena takvom brzinom. Istina je, sada sve patologije izlaze na vidjelo. Nezadovoljni i neprimijećeni imaju priliku istaknuti se. Mnogima upravo razne teorije zavjere i antivakserski pokret služe kao poligon da izraze vlastite frustracije. No ovaj virus nije nešto što čeka iza ugla da nas zaskoči. Dovoljno je držati se epidemioloških mjera i malo se strpjeti, ovo je prolazno.
Vi ste s 14 godina preboljeli virusnu dječju paralizu, u vrijeme kad nije bilo cjepiva za tu bolest, kako gledate na to da neki odbijaju cijepiti djecu u 21. stoljeću?
To me užasava, neka djeca će zbog toga dobiti meningitis i druge bolesti od kojih bi bila zaštićena da su ih roditelji dali cijepiti. Ne mogu shvatiti da riskiraju da od normalnog djeteta u tjedan dana nepovratno nastane invalid. Meni je to strašno. Cjepiva su definitivno među najvećim dostignućima moderne medicine. Omogućila su nam da preživimo mnoge bolesti. Meni je taj pokret protiv cijepljenja jednostavno neshvatljiv.
Tko se bolje snašao u pandemiji, vlast ili građani?
Vlast uopće ne razmišlja dovoljno o tome kako se ljudi osjećaju. Naši političari jednostavno nisu koncentrirani na potrebe naroda, misle samo na sebe i kako se održati na vlasti. U takvoj situaciji naši se građani još i dobro drže. U većini se ponašaju sjajno, odgovorno, razumno, međusobno se podržavajući.
Mnogi kažu da više vole i najgoru istinu nego lijepu laž, ali svejedno se političarima masovno tolerira kad nam uoči svih izbora pričaju bajke. Kako kao psiholog objašnjavate da svake četiri godine pristajemo biti u ulozi prevarenog muža koji zadnji saznaje?
Jedno istraživanje provedeno u Americi pokazalo je da 30 posto pacijenata nakon posjeta liječniku zapravo nije čulo svoju stvarnu dijagnozu. Zapravo je nije željelo čuti. U ljudskoj je prirodi da se na taj način štitimo od loših vijesti. Tako nekako uvijek iznova vjerujemo i obećanjima političara. Čujemo ono što želimo čuti. Osim toga, i nemamo nekih velikih očekivanja. S razlogom. Tko ide u politiku? Naravno, izuzetaka ima, definitivno nisu svi isti, ali isto tako stalno se iznova regrutiraju novi neiskreni, da budem blaga i ne kažem lažljivi političari. Bojim se da pošteni i dobronamjerni u politici jednostavno i ne mogu napredovati, šahovskim rječnikom rečeno, dalje od pozicije pješaka.
Kako to promijeniti?
Izlaskom na izbore. To je jedini način. Ja idem uvijek, čak i kad me noga boli, i svaki put je moje biračko mjesto prazno, svega dva-tri čovjeka. Mislim da onaj tko ne izlazi na izbore nema pravo ni kritizirati. Tko ostane sjediti doma, neka šuti iduće četiri godine.
Psiholog se ne može i ne smije ismijavati određenoj skupini ljudi ili iskazivati otvorenu mržnju prema tim skupinama! A da ne govorim o uglednom psihologu. Gospođa Krizmanić dugi niz godina se doslovno ismijava vjernicima. Proguglajte malo i vidite sa koliko mržnje govori prema Crkvi, a argumenti su joj na razini djeteta! Pa npr. "Tema dana" u Dnevniku HRT-a prije nekoliko godina na temu Svih svetih gdje je gostovala ona i jedan svećenik. Iznenada je prekinula svećenika ismijavajući što Crkva govori o mrtvima. Oprostite takva osoba je takvim stavovima izgubila kredibilitet svog zvanja!