Tko je rekao da medijske zvijezde moraju biti samo junaci reality showa, modni stilisti, manekenke ili u najboljem slučaju nogometaši i njihovi menadžeri? Jednako tako je potpuno promašena predodžba da popularni mogu biti samo skromno obrazovani i potpuno isprazni likovi koji se prenemažu pred kamerama.
Velike zvijezde u Hrvatskoj postali su doktori znanosti koji u šminkerskim odijelima i modernim uskim kravatama u elitnim televizijskim emisijama zaneseno raspravljaju o ustašama i partizanima, Titu i Paveliću. Dok se na nogometnim utakmicama okupi šačica promrzlih navijača, naše povjesničare, koji su pročitali brdo debelih knjižurina, gleda nekoliko stotina tisuća ljudi.
Jedna ili dvije povijesti?
Beskrvna nogometna utakmica izgleda smrtno dosadna u odnosu na emotivnu raspravu između dr. Ive Lučića i dr. Hrvoja Klasića o ministru kulture dr. Zlatku Hasanbegoviću, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Titovu komunističkom režimu. Televizijska publika ostaje prikovana uz ekrane glasno odobravajući kad njihova zvijezda dr. Lučić stjera u kut dr. Klasića svojim argumentima o komunističkoj diktaturi. A kad Klasićevi simpatizeri već pomisle da je njihov idol grogiran te da mu prijeti potpuni poraz, on se poput nekog narodnog heroja opjevanog u socrealističkim pjesmama ustaje i vraća u život. Dok Klasić lamentira na televiziji kako je svaki povijesni revizionizam neprihvatljiv, njegovi uglavnom ostarjeli fanovi dižu se sa svojih fotelja i glasno plješću.
Možda se nekome ovaj opis čini malo pretjeranim, ali nitko ne može osporiti da su povjesničari dobili svojih pet minuta slave. Pažljivi promatrač naših stručnjaka za “bitak i vrijeme” odmah će uočiti da razlike među povjesničarima nisu ništa manje od razlika među političarima. Ne bih stavio ruku u vatru da će se Lučić i Klasić, kada je riječ o Titovu režimu, lakše složiti nego Karamarko i Milanović. Možemo razumjeti zašto političari zaoštravaju ideološke podjele, ali je malo teže razumjeti podjele među povjesničarima. Povijest je kod nas često nastavak politike drugim sredstvima.
Postoji li uopće jedna povijesna istina? Ako postoji, ne bi li onda i naši povjesničari, koliko god imali različita politička stajališta, trebali o nekim ključnim povijesnim događajima imati barem donekle slično kad već ne mogu imati identično mišljenje. Bojim se da precjenjujemo objektivnost povjesničara, čiji znanstveni radovi uvelike ovise o tome jesu li im djedovi bili ustaše ili partizani, o geografskom podrijetlu i kućnom odgoju, a manje o “svetim“ činjenicama. Nisu dovoljne samo suhe činjenice, nego su neizbježne i interpretacije koje su obilježene vremenom u kojem živi autor.
Čak i da ne znamo politički “background” povjesničara dr. Zlatka Hasanbegovića, već bismo po njegovim knjigama i interpretaciji nekih povijesnih događaja mogli zaključiti da je njegova obitelj dočekala završetak Drugog svjetskog rata na gubitničkoj strani. Kada znamo da je Titov režim oduzeo imovinu imućnoj obitelji dr. Ive Banca, onda nam postaje jasno zašto je žestoki antikomunist. Tek kada vidimo zavičajnu i političku vezu Hrvoja Klasića s jednim od najutjecajnijih komunističkih političara Mikom Špiljakom i vođom prvog partizanskog ustanka Vladom Janićem Capom, postaju nam razumljivi njegovi pomirljivi stavovi o komunizmu i Jugoslaviji. Nije slučajno dr. Mario Jareb rođak dr. Jere Jareba, poznatog emigrantskog povjesničara. Naravno, ne možemo ovakve podjele apsolutizirati, ali je dobro vidjeti da političke i društvene podjele vrlo često utječu i na “objektivnu povijest”.
Ideološka podjela
Padaju u vodu česti zahtjevi da povijest treba ostaviti povjesničarima. Bojimo se da podjele ne samo da ne bi bile manje nego bi bile još izraženije. Samo što bi u tom slučaju takve drastične razlike imale i “znanstvenu verifikaciju”.
Zanimljivo je pogledati iz kojih institucija dolaze najutjecajniji hrvatski povjesničari. Desničari i konzervativci su se “utaborili” u Hrvatskom institutu za povijest kojemu je prvi direktor bio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Njihov najistaknutiji predstavnik je dr. Ivo Lučić kojega je javnost zapazila po uvjerljivim nastupima u hrvatskim medijima. U tom “klanu” povijesnog “desnog centra” nalaze se i dr. Davor Marijan, dr. Mario Jareb, dr. Miroslav Akmadža i dr. Ante Nazor. Oni služe kao sofisticirani softver koji daje znanstvenu legitimaciju političkoj desnici koju u širem smislu predstavlja Domoljubna koalicija, ali i još neke konzervativne stranke i nevladine udruge koje nisu u izravnoj vezi s HDZ-om. Na drugoj strani, njihov antipod smješten je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Najpoznatiji ljevičarski povjesničari su dr. Tvrtko Jakovina, dr. Ivo Goldstein i dr. Hrvoje Klasić. Potonji je najeksponiraniji od njih, dok su Jakovina i Goldstein u posljednje vrijeme nešto manje prisutni u javnosti. Naravno, ova ideološka podjela između Hrvatskog instituta za povijest i Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije apsolutna pa bi se vjerojatno mogao pronaći pokoji uljez bilo u desničarskoj, bilo u ljevičarskoj utvrdi. Ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović i dr. Josip Jurčević s Hrvatskih studija vrlo su bliski “desničarskom klanu”, uz malu opasku da su oni nešto desniji od jezgre okupljene oko Lučića. Ako uski krug oko Lučića možemo opisati kao desni centar, onda su Hasanbegović i Jurčević više Hrvatska stranka prava. U “ljevičarski klan” svakako spada i dr. Dragan Markovina iz Splita, dok dr. Vjekoslav Perica iz Rijeke, koji tvrdi da je Tuđmanova država bila druga Endehazija, pripada ekstremnoj ljevici.
Očekivano, ove dvije “povijesne škole” razlikuju se na gotovo svim pitanjima oko kojih se glođu Karamarko i Milanović. Za desnu povijesnu školu NDH nije bila samo fašistička tvorevina nego dijelom i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za stvaranjem svoje države. Sličnu tezu zastupao je i Franjo Tuđman na Prvom općem saboru HDZ-a 1990. godine. Ljevičari nemaju razumijevanja za takve finese pa NDH osuđuju kao isključivo fašističku tvorevinu i sramotu hrvatskog naroda. Obje škole se više-manje slažu da je Ante Pavelić zločinac. Ali zato su stajališta o Titu gotovo suprotna. Dok “Lučićev tim” bez ikakvih ograda smatra Tita diktatorom i zločincem, ljevičarski povjesničari uglavnom imaju razumijevanja za Titov komunizam s “ljudskim likom” te ga, ako baš moraju, nazivaju autokratom.
Desničari smatraju da je Domovinski rat najvažniji povijesni događaj za hrvatsku državu u dvadesetom stoljeću kada smo i dobili neovisnost. Ljevičari se uglavnom slažu da je Domovinski rat jako bitan dio hrvatske povijesti, ali da bez autonomije socijalističke Hrvatske u federalnoj Jugoslaviji gotovo da ne bi bila moguća samostalnost. Možda se predstavnici ove dvije škole, izuzmemo li ekstremnog Vjekoslava Pericu, najviše slažu oko uloge Franje Tuđmana. Međutim, svatko od Tuđmanova nauka, kao u samoposluzi, uzima ono što mu odgovara. Ljevičarski povjesničari dižu u nebesa njegovo sudjelovanje u narodnooslobodilačkoj borbi, vojničku karijeru u Titovoj Jugoslaviji i amnestiju pripadnika komunističkih tajnih službi. Desnica se uglavnom poziva na njegovu borbu za stvaranje neovisne Hrvatske, borbu protiv komunizma, disidentstvo i rušenje Jugoslavije. Razlike među povjesničarima su prilično velike, zar ne? Dovoljno da dvaput razmislimo prije nego što kažemo “povijest povjesničarima” koji su, kako vidimo, i sami podijeljeni na “ustaše” i “partizane”.
>> Skupina povjesničara: Zabrinjavaju nas napadi na ministra Hasanbegovića
Povijest pripada svima nama a ne samo povjesničarima, no problem s poviješću (ili nekim povijesnim razdobljem) nastaje onog trenutka kad određena društvena skupina uoči mogućnost da svojom interpretacijom povijesti izvuče neku materijalnu korist za sebe, svoju ideologiju i svoju poziciju u društvu. Činjenica je da mediji imaju vrlu jaku ulogu u društvu, te time i ulogu u krivoj interpretaciji tj. falsificiranju povijesti. Stoga je potrebno jako nadzirati i upozoravati na sve takve pokušaje. I učinit ću to odmah i ja: Bez ikakve daljnje analize ovog članka, prvo što se uoči kad ga čovjek otvor dvije su fotografije. Na jednoj je tito, na drugoj Tuđman, oba predstavnici svoga povijesnog razdoblja: tito svoga totalitarnog režima opterećenog zločinima koji kod nas nisu nikad uistinu osuđeni, a Tuđman vremena u kojem smo se odličili za samostalnu i demokratsku Hrvatsku, našli se u situaciji da se moramo braniti pred velikosrpskom agresijom i obranili se od nje. Kakve su te dvije fotografije? tito je na svojoj mladić, uniforma je tu, zategnute crte lica, oštar profil vođe i ratnika. Dakle, sugerira se pozitivan lik. Tuđman je na slici kao već stariji čovjek, malo ovješenog lica od moždanog udara, izmoren, fotografiran sprijeda. Dakle, sugerira se negativniji lik. Treba li išta više reći o ovom tekstu i nakani s kojom je pisan? Mislim da ne treba.