Očito smo u ratnom stanju. Neprijatelj je nevidljiv i nepredvidiv i ne možemo znati u kojem je trenutku i koga od nas izabrao za svog ratnog druga u svojoj misiji razmnožavanja i širenja, tko zna do kada i s kakvim posljedicama. Savjest svakoga od nas je na ispitu kao nikada.
Ovo su vremena pojedinačne odgovornosti. Ne samo stručnjaka, koji kod nas očito zasad dobro rade svoj posao, i političara, koji ovaj put poštuju stavove struke pri donošenju bitnih odluka za organizaciju života. Najteže bitke su tek pred nama, prije svega pred svim zdravstvenim djelatnicima, ali ishod te bitke ne ovisi samo o njima, ili o epidemiolozima ili državnom vodstvu, već o svakome od nas. Svatko od nas bi se, ako već nismo, onda barem sljedećih dana, uoči neizbježnog proboja virusa u slobodnu transmisiju, ako se to već nije dogodilo samo što još za to nema epidemiološkog dokaza, trebao pitati što može učiniti da presiječe potencijalni lanac prijenosa virusa u svome domu, na radnome mjestu, u javnom prostoru... bez obzira na subjektivne štete. Svako sebično i kratkovidno promišljanje može imati dalekosežne posljedice, puno gore od onih koje se sada čine teškima.
Svi smo mi, osobito kad se virus otme kontroli epidemiologa, a tada je dva do 14 dana, a najčešće pet do sedam dana prekasno, potencijalna karika u lancu, na žalost možda i do nekog od naših bližnjih, kolege, prijatelja, susjeda ili neznanca narušenog zdravlja i/ili starije dobi. Naravno, možemo se tješiti da nismo znali ili nismo mislili ništa loše kad nismo poštovali naredbe, preporuke o čestom pranju ruku ili zato što ne čistimo tipkovnicu na POS uređaju, ručke kolica u šoping-centru, kvake na vratima nekog ureda, tipke na liftu, rukohvate u javnom prijevozu, ne poštujemo distancu u radnoj okolini, kafiću...
Ali, ovo nije vrijeme za pametovanje. Virus se već narugao upravo onima koji su ga najviše ismijavali, kao što je to srbijanski ekspert koji je govorio ženama da idu u šoping u Italiju, američki NBA košarkaš... Ne dajmo virusu da iskoristi našu budalaštinu, sebičnost, aroganciju, indolenciju, nemar, nekulturu, a ponajviše nehigijenu. To je minimum solidarnosti koji se traži od nas.