ŽENI SE SIR GAVRAN I PRINCEZA ZORANA
Kafić Urania (lipanj, 2022.)
Mobitel mi ovih dana konačno osigura lijepe vijesti.
– Što radiš u subotu? – oglasi se glumac Jakov Gavran, sin mojih prijatelja Mire i Mladene i unuk bezvremenske kraljice Ljilje.
– Šta god ti hoćeš, viteže – kažem viteže jer Jakov poput Tolkiena ima svoj minijaturni svijet dvoraca, srednjovjekovnih spodoba, samostrela...
On, na svoju sreću, živi u svijetu princa Valianta, kralja Artura, sir Gavejina.
Sir Gavran!
– Prvo dođi u crkvu na Jordanovac, a onda u restoran... – prekidam ga oduševljen shvaćajući da će napokon njegova lijepa princeza Zorana Vukić, voditeljica i urednica na Novoj TV, doživotno darovati svoju ljepotu, šarm i dobrotu vitezu srca svog koji, vjerovali ili ne, ima pravi oklop i prave mačeve.
– Nećeš valjda pred matičara u oklopu? – provociram ga kasnije na šanku Uranije.
– Ne, ali će biti fotkanje s mladenkom u oklopu prije službenih ceremonija! Zorana mi ponosno pokazuje fotke svog princa u odijelu dostojnom hollywoodskih tepiha.
– Opa, kako si ga nagovorila? – iznenađen sam jer sir Gavrana vidim prvi put u ajncugu.
– Moja vjenčanica bit će vrlo jeftina i prikladna kako za svadbu tako i za neke buduće izlaske.
Ma Zoraninoj ljepoti pristaje baš sve. Može komotno navući i one žute Holdingove vreće za plastiku i opet će izgledati čudesno.
Svojim dragim prijateljima čestitam i nudim okladu.
– Po janjca da ste iduće godine baka i deda!
– Ma, nitko sretniji od nas! – dvoglasno mi cvrkuću.
Miri kao vegetarijancu ne smeta što je u ponudi janje. Salate i zelenjave uvijek se nađe. Janje je janje.
Pijuckamo jer je u tijeku 2. Zagrebački festival monodrama.
– Za tebe sam specijalno donijela bocu crnog – obradova me Mladena.
I gle čuda – vrhunsko vino je iz Bosne. Točnije, iz Žepča. Ne moš' vjerovat.
– Darovali ga Miri na gostovanju – pojasni Mladena dok mi se na crnjaku pridružuje mlada glumica Sanja Milardović. Briljirala je u monodrami "Mala čuda".
– Znaš tko će pjevati u crkvi na vjenčanju – trzne me mladoženja.
– Znam! – iznenadim ga.
Pa tko bi bolje uljepšao ceremoniju nego glasom i stasom Sandra Bagarić. Njen Darko će, naravno, tipkati po orguljama.
Veselim se druženju kraj oltara, ali još više na šanku restorana u kojem će biti fešta. Veselim se i susretu s bakom Ljiljom koja tako veselo nosi svojih 90 ljeta. A pamtit ću uvijek njen kulinarski spoj hercegovačkih i slavonskih specijaliteta.
Jednom nam je za Božić u Novoj Gradišci poslije čarobne sarmice servirala 27 vrsta kolača. Probao sam svaki. Jedan bolji od drugog. Čista čarolija. Bajka za pamćenje.
Takva će biti i svadba. Siguran sam!
DIMITRIJE POPOVIĆ I GREGG POPOVICH
Caffe Ljevaonice umjetnina (lipanj, 2022.)
Počašćen sam i ponosan što se već desetljećima družim s velikim svjetskim i hrvatskim umjetnikom Dimitrijem Popovićem. Slikarom, kiparom, književnikom...
E, sad bih ja o njemu trebao našvrljati nešto novo što još nitko nije dotakao.
Ali kako?
Ne prođe ni dan, a da ga nema u tisku, na radiju, TV-u...
Zna se sve o njegovom dopisivanju s papom Wojtyłom, o susretima s Pierceom Brosnanom, o slikama za Johnnyja Deppa, izložbi s Dalíjem...
Dok šećem prema Ljevaonici umjetnina, razmišljam što napisati, a da nitko živ ne zna. Možda kad je poput Indiana Jonesa, nakon potresa, lovio po stanu štakora.
I ulovio!
Ali, koga to zanima?
Možda o tome kako je u tri dana izgubio tri mobitela. A bio je zadnji čovjek u gradu koji se vezao uz njih.
Sjetim se kako ga je kod mame na Cetinju, kopajući po svojim korijenima, posjetio Gregg Popovich, možda i najveći trener u povijesti američke košarke. S njim u društvu Luka Pavićević i Žarko Paspalj.
Ili o promociji njegove nove knjige "Kratki život odrubljene glave".
U ponedjeljak 13. lipnja u Klovićevim dvorima.
O tome će se tek pisati.
– Spremam zanimljiv performans s jednom bivšom misicom – otkri mi u kafiću "Kod Baje".
I dok tražim temu, eto ti Bože Biškupića, bivšeg ministra kulture, s najljepšim i najvećim buketom cvijeća.
– Tko je to zaslužio?– povuče me znatiželja.
– Moja draga supruga. Slavimo 60 godina braka!
Još uvijek ne znam što pisati.
Dimitrije je postao deda preslatke Grete. Oko nje se vrti sve u obitelji Popović. Ali, i to je samo radosna vijest i ništa više.
Odlazimo do Baje i Mačkovog carstva skulptura kad mi pade na pamet da pišem o specifičnom cetinjskom humoru i s Dimitrijem odaberem deset najboljih viceva o Crnogorcima.
– Cetinjski humor karakterizira suptilna surovost. Npr., Cetinjem u invalidskim kolicima ubrzano se kreće niz ulicu, a prijatelj koji je preživio moždani mu dobacuje: Uspori, brate, dolje ti je radarska kontrola.
Obojica se slatko smiju.
– Surovo – reče mi Dimitrije.
A sad evo deset najviceva o Montenegrinima:
1.
Došla svježe udana Cetinjanka ginekologu.
– Gospođo, čestitam, trudni ste. Imat ćete dvojke.
– Viđi, uhvati se i od kuma!
2.
Pitaju Crnogorca u anketi vara li svoju ženu.
– No čiju ću!
3.
Na Cetinju Nedeljko Subotić ima nadimak:
– Vikend!
4.
Kako se u Crnoj Gori zove CV?
– Posla me striko Milun!
5.
Radovana s Cetinja koji ima jednu nogu kraću zovu:
– Rade februar.
6.
Cetinjan dobio treću 'ćer i očajan pije što nije sin. Tješi ga komšija:
– Ne plači, možda nije tvoje!
7.
Na Cetinju čita baba Bibliju, a unuk će:
– Što je, baba? Primaka se prijemni?
8.
– Kako mo'š, Vukašine, jest sarmu na ovu vrućinu?
– Uključimo klimu pa jedemo!
9.
Kako Crnogorac prosi đevojku?
– Mala, bi li se ti kopala u naše groblje?
10.
U neboderu na Cetinju:
– Čekate li lift?
– Ne, no čekam stan da se spušti dolje!
GUMBEKOV "'BEM MU MIŠA"
(kazališni šank, lipanj 2022.)
Prozujaše i 15. Gumbekovi dani. Cugam crno pelješko i prisjećam se štrikanja Gumbekovih očica. Skakutale su ko singerica kad bi prilazio šanku.
– Daj mi onaj 'kak se već zove, konjak!
I kad ga spije, uvijek bi ispalio:
– 'Bem mu miša!
Jednog dana reče mi Mladen Crnobrnja Gumbek da napišem tekst za njegovu monografiju. Nije to bila molba. Bila je to zapovijed. Naređenje!
Sjećam se da je tekst završavao rečenicom: "Nadam se da ću još godinama s Gumbekom, Fljufom, Geršakom, Bajtom, Ćošom, Pilićem, Pavom... hitati v gupčeke kupice vina i čuti ono dobro znano 'bem mu miša."
Izolirao sam se na šanku i mislim si tužno kako od nabrojanih nema većine.
No vrnimo se mi Gumbekovom prepucavanju s bivšim ravnateljem Kerempuha Duškom Ljuštinom. Bilo je to kino.
– Bum mu u facu rekel da mi furt krati honorare – reče mi jenput.
Skupi hrabrosti i pravac k Ljuštini.
– Zakaj ja imam najmanji honorar od svih?
– Dajemo ih prema uzrastu! – bio je otrovan Ljuc.
Razljuti se Gumbek pa uzvrati:
– Čuj, dok sam ja igral u Jazavcu, ti si čuval ovce u Glibodolu!
Ljuština se nasmijao jer je Gumbek bio jedini glumac u kazalištu s ekskluzivnim pravom da vrijeđa ravnatelja. Pokoljni Fljuf (Mladen Domaš), zlatna ruka kazališne scene, znao je uz "dva u osam", pustiti suzicu.
– Biti kum Gumbeku i Branki, to je nekaj najlepše kaj me strefilo u životu!
Fljufa nema više. Fali ono njegovo tenorsko pjevanje na šanku koje je iritiralo našeg Pavu i braću Rački.
– I am sorry – uz nezaobilazno ajca-cajca.
Jednom zgodom u busu na gostovanju Gumbek mi je s ponosom pokazivao fotić u kojem objektiv izlazi iz utrobe aparata.
– Pogleč ga, izlazi van kak pimpač!
I stalno je fotkal, pravil origami i prvi je donesel iz zemlje klokana trodimenzionalne slike koje smo u čudu gledali.
Da je bio glumčina, to znamo.
– Na Opatovini su igrali najveći hrvatski glumci, ali samo je Gumbek imao svoju publiku – pričao mi je "bili tić" Ivo Vuković, lijeva i desna ruka histrionskog kralja Viteza.
Jednom me iznenadila i supruga Zdenka.
– Znala sam Gumbeka prije tebe, bili smo skup i u Pionirskom kazalištu. Plesala sam balet, a Gumbek je za sve nas curice bil veliki frajer i fakin. Bil je prava guba. Mi klinke gledale smo ga kakti boga dok je u novogodišnjem programu glumil medvjeda.
Nema više ni moje Zdenke.
Marta tuguje za tatom Gumbekom.
Ostaju sjećanja.
Falite.
'Bem mu miša!