Kad sam prije nekoliko godina bio u Japanu, poprilično sam se čudio vrhunskim menadžerima jedne planetarno važne kompanije kako razgovaraju uz sushi i malo sakea kako bi trebalo osmisliti nove kriterije gospodarskog uspjeha. Rast BDP-a, kao ključni postojeći statistički pokazatelj, više im nije bio adekvatni pokazatelj uspješnosti. Tada sam još tumačio kako svi, pa čak i Japanci, instinktivno tijekom dugogodišnje deflacije i ekonomske stagnacije zapravo traže alibi za razočaravajuću menadžersku i opću društvenu izvedbu. I u to vrijeme znao sam da je Japan staro, demografskim promjenama limitirano društvo, ali još nisam mogao shvatiti pravu krutost i neprobojnost te demografske ekonomske blokade. Japanski menadžeri, očito, jesu.
Već dugo upozoravam kako se u Europi jako podcjenjuje proces starenja društva kao ključna opasnost za ekonomski rast. Još više starenje podcjenjujemo u Hrvatskoj, premda smo jedna od najstarijih europskih nacija. Dakle, dugo sam svjestan dramatičnog utjecaja demografije na ekonomske tokove, no tek kad sam pročitao novu knjigu konzultanta, investitora govornika i autora Harryja S. Denta "The Demografic Cliff: How to Survive and Prosper During the Great Deflation of 2014-2019." – shvatio sam što su mi zapravo s dubokim razumijevanjem pokušavali objasniti Japanci.
Harry S. Dent poznat je po tome što je uspješno predviđao velike gospodarske procvate i padove. Kad je većina ekonomista u Sjedinjenim Državama najavljivala sumornu američku budućnost u 90-ima i rastuću dominaciju Japana, Dent je, proračunavajući rast potrošnje generacije američkih baby boomera, najavio robusni rast Amerike te je anticipirao pad Japana. Isto tako Dent je, prateći demografiju, potrošačke navike te trendove u inovacijama i tehnologiji, precizno najavio pucanje notornog dot.com balona 2000. godine, kao i lom tržišta nekretnina 2006. – 2007. godine. Kao što je vidljivo iz naslova nove knjige, sada najavljuje pad s demografske litice te dugu deflaciju kao logičnu posljedicu drastičnog smanjenja udjela radno aktivnog stanovništva i rasta broja starijih. Iako je povremeno sarkastičan prema ekonomskim politikama velikih zemlja te sklon pompoznim, uzbunjujućim zaključcima kao i metodološkoj površnosti, Dentova logika i primjeri su neumoljivi. Koristeći demografske podatke križane s potrošačkim navikama uz ostale uobičajene makroekonomske podatke kao što su fiskalni deficit, javni dug u odnosu na BDP, dug kućanstava u odnosu na BDP, korporativni dug u odnosu na BDP, vanjskotrgovinski suficit/deficit... Dent vrlo hrabro poručuje kad će točno u ponor stagnacije ili čak gospodarskog pada pasti Sjedinjene Države, Kanada, Njemačka, Italija, Španjolska, Kina pa čak i Južna Koreja (koja još gospodarski doslovno leti na krilima 50-postotnog udjela izvoza u BDP-u)... pasti s te demografske litice.
Dentovo promišljanje je brutalno jednostavna kombinatorika: ako, primjerice, znamo da je najizvjesniji kupac nekretnine (stana ili kuće) 41-godišnjak, kako onda očekivati da će real estate tržište rasti ako demografija već jasno poručuje da će se broj tog i bliskih godišta drastično smanjiti?
Pomalo smeta to što Dent piše kao da je u stanju uzbuđenosti, propagira i propovijeda te Marxovim stilom pjeva o slobodi tržišta dok kinji sve planove centralnodržavnih intervencija i monetarnih popuštanja, ali, i pored te agresivnosti nismo mogli izbjeći da nakon svakog poglavlja duboko promislimo o tome kako bi se njegove teze mogle primijeniti na Hrvatsku.
Zbog Denta smo prvi put pomislili da ni puno sposobnije vlade od Milanovićeve srednjoročno, pa ni dugoročno, neće moći napraviti puno kad je u pitanju gospodarski rast te da bismo, kao Japanci, možda trebali redefinirati kriterije uspješnosti upravljanja društvom. Jer zapravo nema dileme da je Hrvatska već pala s te strašne Dentove demografske litice, a da nitko na to nije obratio posebnu pažnju premda je to činjenica koja predodređuje ključne sastavnice BDP-a, posebno potrošnju, ali i, što je posebno važno, fiskalne parametre.
Princip je, ponovimo, jednostavan: uza sve manje onih u naponu snage i sve veći broj starijih valja očekivati deflacijski trend sa šansama minimalnog rasta, i to ako prestanemo raditi krupne pogreške u javnim politikama koje su pretežito prouzročene neznanjem i populizmom političkih kasta.
Hrvatska je godišnje manja za po 12 tisuća ljudi, a dvostruko brže pada broj starih 30 do 55 godina. Do 2031. ukupni broj stanovnika smanjit će se za 200 tisuća, produktivni segment društva 15-64 bit će malobrojniji za 350 tisuća ljudi, jedino će starijih od 65 biti više od 250 tisuća.
Dakle, tko u Lijepoj našoj očekuje nekakvo bujanje tržišta, tj. rasta potrošnje, odnosno procvata bilo kojeg biznisa temeljenog na domaćoj potražnji, pa čak i europskoj – potpuno je nesvjestan da smo već u 2013. pali na glavu s demografske litice skupa s drugim najstarijim europskim zemljama i barem bismo trebali previti tu svoju razbijenu glavu koja ionako već dugo nije baš upotrebljavana kako treba.
>> Zar premijer zaista ne čita novine ili je odglumio da ih ne čita
>> Sve upućuje na to da nam hitno trebaju prijevremeni izbori