'Ne radi kurva ono zbog para, već zato što voli muža da vara'

Na vijest da bi Ajla Tomljanović mogla uzeti australsko državljanstvo javnost se prilično narogušila. Dobro, ne toliko kako smo svojedobno pizdili zbog Draganjine najave da će plivati za Katar ili Fakova bijega u Sloveniju, ali opet se pokušalo doznati koji su razlozi natjerali ovu mladu i potencijalno uspješnu sportašicu na bijeg iz Hrvatske.

Više od sudbine njezine putovnice mene je zanimalo što bi mladog čovjeka, osim specijalne policije, danas uopće moglo zadržati ovdje i kako to da nitko ne primjećuje očiti stereotip koji se javlja u Hrvatskoj; zašto se javnost uzbuni jedino kada odlaskom priprijeti neki sportaš?! Jer dok naša Ajla tako razmišlja hoće li ili neće, grupe njenih vršnjaka odlaze igrati za druge zemlje. Nitko se ne uzbuđuje što je jedan moj prijatelj, inženjer, odlučio "igrati" za Kanadu, što je jedna poznanica otišla u Englesku dadiljati nečiju djecu, što je rođak mog prijatelja odlučio ponijeti njemački dres dok tamo radi kao soboslikar i što je njegov kum, inače branitelj, napustio ovu prvu liniju užasa pa brani boje SAD-a okopavajući im vrtove. Za njih nitko nije pitao kad su odlazili niti su ikoga zanimali razlozi. Otišli su tiho, razočarano i poraženo i u toj činjenici krije se tajna različitosti njihova tretmana u odnosu na veće ili manje sportske zvijezde.

Jednostavno rečeno; zaboli masu ona stvar za svakog tko ga podsjeti koliko je i sama nisko pala. Kada sportaš ode pod okrilje druge zastave, riječ je o nacionalnoj tragediji jer je sport još jedan od rijetkih medija u kojem se, posve nezasluženo, kroz identifikaciju s pobjedama pojedinca možemo smatrati pobjednicima. A i tu ih je sve manje, jer, objektivno, gubitnički mentalitet koji je obuzeo hrvatstvo ne može proizvoditi šampione. S pobjedama sportaša bar na trenutak možemo pomisliti da smo nacionalni netko. Stoga ne čudi euforija oko Lovrenova prelaska u Liverpool i nevjerojatno nebitnih naklapanja o univerzalnom značenju tog transfera. No, on je Hrvat, dečko iz nas i jedan od nas, a dobiti takvu paru, to znači da vrijediš, pa će se nešto od tog uspjeha preliti i na nas malene.

Onda se sjetimo da Modrić igra u Realu, Rakitić u Barceloni... ihaaj! Gdje je nama kraj?!! Na trenutak živimo njihove živote. I sad zamislite da netko od njih kaže kako je odlučio igrati, ne znam, recimo za Francusku. Bio bi to tektonski lom zato što bi njihovo dezerterstvo značilo oduzimanje našeg prava na nacionalizaciju mogućeg uspjeha. S druge strane, anonimni odlasci ne samo da se ne primjećuju, već se ne žele primjećivati. Nitko ne bi ni riječ rekao da je Jakov Fak otišao Slovencima prije prve medalje. Koga je briga, nije napravio ništa za nas. "Vidjeti" da odlazi netko običan podsjeća nas na gnoj u kojem se sami bacakamo i dodatno gura u depresiju jer oni koji odlaze barem su imali hrabrosti na taj, nimalo lak potez, dok mi i dalje ostajemo u hrvatskoj kloaki i bezuspješno se uvjeravamo da moraju doći bolji dani. Nit' će doći bolji, nit' nam je preostalo još puno dana jer, dok okrećemo glavu od odlazećih, odbijamo pogledati istini u oči tko smo i kakvi smo, što nam se sve događa, odbijamo se suočiti s činjenicom da smo neuspješni i poraženi.

Zato se ne pomičemo s mjesta. Ne djelujemo. Radije ćemo biti kolektiv nesretnih Hrvata, nego pojedinačno ponosan i zadovoljan čovjek. Tako u svijet upravo odlaze dvije Hrvatske; jedna koja je ionako egzistencijalno zbrinuta i koja odlazi po još, po više i zbog koje svi strepe i ona druga, egzistencijalno upropaštena, dovedena do ruba očaja i krajnje konzekvence, koja odlazi po minimalno. I nad njom svi strepe. Ali da ode što prije. Ponekad će se te dvije Hrvatske mimoići u prolazu. Obje su nezasluženo u situaciji u kojoj jesu; u nezasluženom previše i u nezasluženom premalo. Ali preraspodjela vrijednosti u svijetu oduvijek je kurvinski posao, ne odvija se prema odnosu potreba, kvalitete, vrijednosti i značaja onog čime se baviš, nego ej to stvar ljudske naravi i zato, kako kaže Rambo, "ne radi kurva ono zbog para, već zato što voli muža da vara". Ljudi oko nas i dalje će sve više odlaziti. Oni će biti naše tiho nestajanje, dezintegracija svega što tako lakomisleno smatramo neotuđivim pravom. Apatično ćemo ih gurati u statistiku čuđenja (Ma vidi, bogati, i on je otišao. Nikad ne bih rekao) da bismo se mogli ljutiti ako postanu netko, ako nam oduzmu pravo da bar jednom zapjevamo himnu, jer još jedino u njoj, naivnoj i šupljoj, stoji da Hrvat, koji ima novac i vlast, svoj narod ljubi.

>> Demograf Anđelko Akrap: Hrvatska će 2050. godine imati samo 3,5 milijuna stanovnika 

>> Lani se više od 4000 Hrvata iselilo u EU, a oko 5000 stranaca doselilo se u Hrvatsku