U Zadru tradicionalno pobjeđuje HDZ. Mislite li da imate šansi?
Imam. Nisu te pobjede HDZ-a bile toliko uvjerljive, a ni čiste. Nakon 27 godina, došlo je vrijeme za promjene. Zbog gradonačelnikovih osobnih problema potrebe grada potpuno su pale u drugi plan. Zadar ima ogroman razvojni, gospodarski, sportski, kulturni, turistički i ljudski potencijal koji stoji neiskorišten.
Vječni Kalmeta ipak ne ide po još jedan mandat. Mislite li da sad imate šansi pobijediti?
U to sam vjerovala dok je Kalmeta slovio kao izgledan kandidat. Vjerujem i sad kad je kandidat gospodin Dukić.
Je li vas iznenadilo njegovo odustajanje od izborne utrke, mnogi su mislili da će ipak ići?
Previranja između lokalnog i državnog HDZ-a me ne zanimaju. To su njihovi unutarstranački problemi. Zanimaju me samo Zadar i njegova budućnost.
Ipak, dojam je sa strane da se u Zadru napravilo jako mnogo?
Najveći ekspanzijski i infrastrukturni bum Zadar je doživio između 2000. i 2003. godine za vrijeme Vlade Ivice Račana. Zadar je tada dobio iznimno značajnu autocestu, tri zgrade sa stanovima POS-a, Tehničku školu, Sveučilište, novu zgradu Trgovačkog i Prekršajnog suda, a luka Gaženica dobila je status luke od strateškog državnog značaja… Danas Zadar, nažalost, napuštaju mnogi mladi i obitelji jer u njemu ne vide perspektivu za budućnost, prije svega zaposlenje. Bez plave iskaznice teško je dobiti radno mjesto, čak i ono čistačice. Samo njima bliski imaju neku perspektivu. Svi drugi nikakvu.
Koju vi priču gradite za izbore?
Gradom se mora upravljati racionalno i transparentno, učinkovito, tako da čovjek i kvaliteta njegova života budu na prvome mjestu. U fokusu nam je obrazovanje, ulaganje u djecu i mlade, skrb o socijalno ugroženim građanima i sigurnost za najstarije. Naš program imat će ljudsko lice, u njemu će se svatko moći prepoznati. Nećemo nuditi megalomanske, skupe projekte, ali hoćemo kvalitetu u obrazovanju, kulturi, turizmu, socijali, za stvaranje drukčije poduzetničke klime koja će davati šansu najsposobnijima.
Vi zapravo niste rodom iz Zadra, nego iz Našica. Kako ste došli u Dalmaciju?
Moja baka, očeva majka, rođena je u Starigradu pokraj Zadra. Nakon Drugog svjetskog rata, kao i brojni Dalmatinci, vlakom bez voznog reda otišla je u bijegu od neimaštine u Slavoniju koja je tada bila bogata i pružala bolju perspektivu i nadu. Ondje se udala i zasnovala obitelj, rodila mog tatu. Slučajno ili ne, ja sam se odlučila vratiti. Upisala sam studij u Zadru i ostala. Živim tu već 20 godina. Ljubav koja se rodila prema Zadru presudila je da taj grad postane i ostane moj životni izbor.
Čime vas je Zadar osvojio?
Svime. Energijom, ljudima, otvorenošću. Zadar je grad po mjeri čovjeka. Ni prevelik ni premali. Ali s ogromnim potencijalom. Dobro je strateški pozicioniran, sve vam je blizu. Dalmatinci su malo drukčiji od Slavonaca, ali meni odgovara njihov temperament. U tom sam se gradu uvijek osjećala kao doma, od prvog dana.
I za vas kažu da ste dosta temperamentni, što se uostalom vidi i kada raspravljate u Saboru. Očito je bakin gen jak?
Da, imam taj dalmatinski gen. Dominantan je, očito.
Studirali ste njemački i engleski. Kako pamtite te studentske dane, je li bilo lako?
Prva godina studija bila je teška. Prvih mjesec dana sam se osjećala usamljeno jer nisam imala svoje srednjoškolske prijatelje. Bio je to za mene teži period, ali brzo je prošao jer sam uskoro sklopila nova prijateljstva. Gubitak stipendije zbog problema s jezičnim vježbama na prvoj godini studija mi je kao odličnoj srednjoškolskoj učenici bio drugi šok. Kako roditelji nisu bili u najsjajnijoj financijskoj situaciji cijeli sam studij radila kako bih se sufinancirala.
I što ste sve radili?
Svašta. Bila sam promotorica prodaje za razne tvrtke, prodavala sam karte za Kornate, prevodila, bila tajnica režije na Gradskoj televiziji u Zadru, radila kalkulacije u računovodstvu jednog trgovačkog centru, pa u agenciji koja se bavila iznajmljivanjem motornih brodica… Moram priznati da mi je drago što sam tijekom cijelog studija radila jer sam kroz svaki taj posao stjecala određeno iskustvo, kontakte, radne navike, naučila cijeniti svaku lipu koju bih zaradila.
Vrlo ste se mladi učlanili u SDP. Također u Zadru.
Zahvaljujući nekim kolegama s faksa, pristupila sam Forumu mladih SDP-a. Naš fokus sa studentskih prava proširili smo na ideje i borbu za bolji život i standard mladih ljudi u Zadru. Tako je sve to počelo. Vodili su nas ideali i mladenački bunt. Ne političke ambicije. Da mi je netko tada rekao da ću danas biti zastupnica i kandidatkinja za gradonačelnicu Zadra, rekla bih mu da je lud.
Ali vas je očito politika zarazila?
Neke stvari su se možda događale i spontano, slučajno. Nikad ne znate što vam život nosi. Ali, da, politika je dio moga bića, neovisno o tome hoću li se sutra i koliko dugo baviti aktivno njome.
Neki vas već vide i kao Bernardićevu nasljednicu. Imate li ambicija postati i šefica SDP-a?
Nisam razmišljala o tome. Maksimalno sam posvećena Zadru i poslu koji nas čeka nakon lokalnih izbora.
Slažete li se da je politika još uvijek muški posao?
I statistike to pokazuju.
Smeta li vam što se više pažnje pridaje tome što su saborske zastupnice odjenule od onoga što su u Saboru rekle?
Razumijem posao i medija i fotografa. Uhvate nas u određenom trenutku, potom se komentiraju naše odjevne kombinacije ili izgled. Ne osuđujem činjenicu da rade svoj posao, ali me boli što ponekad to postane predominantno u odnosu na sve ono što mi kao žene radimo, za što se zalažemo i što govorimo. Muškarce se ne secira na takav način. Nitko ne komentira što su oni obukli, kakva im je frizura, boje li kosu ili ne… Bez obzira na prepreke, nijedna žena u politici ne bi trebala preuzimati “muški” model ponašanja. Žene trebaju biti žene i u politici jer drukčije gledaju na situacije u životu, imaju druge prioritete, drukčije oko, istančaniju intuiciju, osjetljivije su na neke društvene probleme, mirotvornije, spremnije na kompromise, a usudit ću se reći i vrednije i predanije. To nisu slabosti. Nažalost, u Hrvatskoj se žene još promatra drukčije od muškaraca, a društvo je puno kritičnije prema ženama.
Isto se događa i predsjednici države. I ona zbog mode često puni portale?
Da, nažalost. Gospođa predsjednica doista često dolazi u medije zbog odjevnih kombinacija i to sigurno nije nešto što joj pomaže. U tom dijelu suosjećam s njom. Ali, isto tako mislim da u nekim drugim segmentima ona pripomaže estradizaciji institucije predsjednice, prikazu da je institucija predsjednice nekakva zvjezdana titula na crvenom tepihu, a što ona nikako ne bi trebala biti.
I stranke su krive. SDP se dva puta nije držao zakona koji je sam donio, prema kojemu na listama mora biti najmanje 40 posto žena?
Umjesto da smo napredovali u političkoj svijesti ravnopravnosti, mi smo nazadovali. Nisam sretna zbog toga, to se mora mijenjati. Mi smo od 2000., kada smo prvi put preuzeli odgovornost za Hrvatsku, napravili jako puno po pitanju prava žena. Donijeli smo Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, krenuli smo s primjenom kvoti zastupljenosti žena… Forum žena je nedavno donio deklaraciju da na lokalnim izborima primijenimo tzv. zip-sistem na listama i moja organizacija će se toga držati.
Novi predsjednik stranke Davor Bernardić nije zaustavio pad rejtinga SDP-a. Jeste li zabrinuti?
Zabrinuta sam jer smo 2016. godine izgubili izbore koje zbog Hrvatske nismo smjeli izgubiti. Propustili smo priliku da završimo započeto, oblikujemo jedno razvijenije i solidarnije društvo, Hrvatsku kao mjesto bolje za život, bez kršenja ljudskih prava i sloboda kojima danas svjedočimo. I mi smo taj poraz kao stranka platili. Vidimo da nam podrška pada i da su građani jasno rekli da to tako više ne ide i da se moramo mijenjati. Prerano je ocjenjivati rad Davora Bernardića. Dajmo mu šansu. Kao stranka radimo i na unutarnjoj reorganizaciji, osnivaju se savjeti koji bi trebali pomoći programskom repozicioniranju stranke, a pripremamo se i za lokalne izbore.
Vi ste na izborima za šefa stranke podržavali Ranka Ostojića. Okuplja li on dalmatinsku frakciju ili su to samo priče?
Poznajem Ranka od 2006. godine kada je Ingrid Antičević-Marinović morala dati ostavku na mjesto koordinatorice parlamentarnih izbora u 9. izbornoj jedinici i kada je Ivica Račan odredio da će Ranko biti koordinator umjesto nje. Ranko i ja, ali i mnogi drugi iz 9. izborne jedinice, radimo zajedno već deset godina i u tih smo se deset godina i ljudski toliko povezali da se često i kontinuirano družimo. Zašto je baš i samo ove godine jedno obično druženje podiglo toliko prašine i percipiralo se kao nekakva frakcijska platforma, ne znam. Znam samo da naša druženja neće stati bez obzira gdje tko od nas bio i koju ulogu u stranci imao ili ne imao.
Bili ste i pomoćnica ministra znanosti i obrazovanja Željka Jovanovića. On je mandat počeo pričom o isušivanju nogometne močvare. No to se još nije dogodilo.
Nije, politika i dalje vedri i oblači sportom uza sve napore koje su ministar Jovanović i njegov pomoćnik Skansi ulagali u to da se stvari promijene. No nije se uspjelo. Mislim da će vrlo brzo doći vrijeme da će se shvatiti da je ovakvo stanje u sportu neodrživo. Sport je nešto što budi narod, izaziva snažnu emociju kod ljudi, a s ljudskim se emocijama ne valja igrati.
Prošli je tjedan Ustavni sud kazao da Zakon o abortusu nije neustavan, ali je i naložio Saboru da ga u iduće dvije godine promijeni? Jeste li zadovoljni?
Mislim da je to jedina moguća i logična presuda, da svaka žena ima pravo na izbor u svakom pogledu pa i u pogledu raspolaganja svojim tijelom. Apsolutno sam protiv zabrane pobačaja i drago mi je da je Ustavni sud donio takvu odluku. Međutim, kad se ponovno “otvori” Zakon o pobačaju, sigurno će doći do pokušaja da novi zakon bude retrogradniji u odnosu na postojeća prava žena. No, SDP će se kao stranka tome oštro suprotstaviti. Ako već mijenjamo zakon, onda on mora biti puno uređeniji, a nikako dovoditi u pitanje dosegnuta prava. Na to nećemo pristati.
Bili ste jako aktivni u propalom pokušaju rušenja ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića u Saboru. Kako to da SDP-u smeta plagiranje ministra Barišića, a svi ste u Saboru glasali za ustavnu sutkinju koja je plagirala svoj rad?
Naravno da plagiranje ne opravdavam ni u kom slučaju. No na čelu resora znanosti u kojoj je znanstvena čestitost prvi i osnovni postulat ne može biti ministar koji je taj postulat srušio. Što se tiče glasanja za ustavnu sutkinju, gospođu Bagić, to je bio jedini način da se izbjegne ustavna kriza ususret parlamentarnim izbora. Da bi se to postiglo moralo je doći do kompromisa pa, ako hoćete, i dogovora ključnih političkih aktera. Svatko je imao svoje favorite i prijedloge. Neoboriva je istina da su neki prijedlozi HDZ-a bili sporni, ali recimo da smo u tom slučaju postupili tako kako jesmo iz višeg državnog interesa.
Kako gledate na pojavu Ivana Pernara u Saboru?
Pernar je osebujan političar. Njegov govor je pitak i očito pada na plodno tlo kod većine ljudi kojima je muka od establišmenta, odnosno od jednih i drugih. I on je tu pronašao svoju nišu. To što on radi je legitimno koliko se god ja ne slagala s nekim njegovim stavovima. Ima ih pravo iznositi i birati načine na koje će ih iznositi. Na kraju krajeva, birači će reći vide li u njemu osobu koja zastupa njihove interese ili ne. Ne bih tu previše sudila.
Je li točno da vam je izjavljivao i simpatije?
Pernar ima vrlo zanimljivu i razrađenu medijsku strategiju u kojoj ništa nije slučajno. Bez obzira na to što tako na prvu izgleda. I priča o simpatijama uklapa se u okvir promišljenog djelovanja. Ali u redu.
Iz kakve obitelji potječete?
Prosječne radničke obitelji. Mama je tekstilna radnica koja je godinama radila u industriji Modne konfekcije Slavonija. Radila je i za vrijeme rata, pod granatama. Međutim, pogodila ih je klasična hrvatska priča. Nakon rata, firma je uništena, a radnici su ostali na cesti. Mama više nikad nije pronašla posao, postala je domaćica i posvetila se mlađem bratu i meni. Otac je radio u Ini. Nedavno je otišao u mirovinu.
Kako pamtite djetinjstvo u Našicama?
Kao lijepo i bezbrižno. Odrastala sam u skromnoj obitelji u kojoj su uvijek vladali topli i zdravi međuljudski odnosi. Obitelj mi je jako važna. Jako smo povezani. Mojim je roditeljima uvijek bilo vrlo važno da bratu i meni pruže što je moguće kvalitetnije obrazovanje. Možda i zato što oni nisu imali priliku studirati, iako su to željeli. Iako smo živjeli pristojno, što se tada moglo s dvije radničke plaće, nikada nam nisu olako davali džeparac. Uvijek smo morali nešto za to odraditi, pridonijeti kućanstvu, shvatiti da se novac mora zaraditi. Bili su i dosta strogi u ograničavanju večernjih izlazaka, do kada se smije biti vani. Gradili su u nama osjećaj odgovornosti i bilo im je iznimno važno da ulažemo u sebe u svakom pogledu.
Biste li vi htjeli jednog dana imati djecu?
Željela bih jako. Da ste me to pitali prije 10 godina, odgovor bi vjerojatno bio drukčiji. No sad mi se čini, bez obzira na uspjehe u poslovnom i privatnom životu, da mi nedostaje baš ta jedna kockica za puni smisao. Mislim da bih bila dobra i posvećena majka.
>>Glasovac (SDP): Osigurati novac za pomoćnike u nastavi za djecu s teškoćama
>>Velika rekonstrukcija 'slučaja Dnevnice' - Saucha: Moja 72 sata borbe za istinu
Drugarska reklama...