Mogućnost raspada eurozone zbog ostavke talijanskog premijera Mattea Renzija nakon neuspjeha na nedjeljnom referendumu zvuči pomalo neobično ako uzmemo u obzir da je Italija zemlja u kojoj su se u 70 godina izmijenile 63 vlade.
Već sama statistika, koja pokazuje da se premijeri u Italiji mijenjaju u prosjeku svakih 13-14 mjeseci, trebala bi nam govoriti da stvari nisu tako dramatične nakon nedjeljnog referenduma. Osim toga, taj referendum nije bio s pitanjem o EU ili o eurozoni, nego o kompliciranoj ustavnoj reformi.
Referendumsko “ne” u Italiji ne odnosi se na Europu kao što je to bio slučaj s referendumskim “ne” u Velikoj Britaniji u lipnju ove godine. Treba, dakle, staviti stvari u pravu perspektivu, no ne treba umanjivati opasnost koja vreba ne nužno iz samog ishoda nedjeljnog referenduma nego iz slijeda događaja koji bi takav ishod mogao pokrenuti.
U najsvjetlijem scenariju taj slijed događaja može izgledati sasvim benigno. Nakon Renzijeve ostavke može biti izabran tehnokratski premijer koji bi vodio zemlju do sljedećih redovnih izbora u proljeće 2018., držao pod kontrolom javni dug, proračunski deficit i probleme u bankarskom sustavu, a usput i proveo promjenu izbornog zakona tako da mjesta u parlamentu koje izborni pobjednik dobiva kao “bonus” više ne idu pojedinačnoj stranci, već pobjedničkoj koaliciji.
To bi umanjilo šanse populističkom Pokretu pet zvijezda (Movimento Cinque Stelle) komedijaša Beppea Grilla da osvoji parlamentarnu većinu. U najcrnjem scenariju slijed događaja može zaista dovesti do raspada eurozone.
Negdje u tom slijedu događaja nalazi se realna opasnost da Pet zvijezda, pokret koji zagovara izlazak Italije iz eurozone, dođe na vlast. Taj pokret konstantno raste u anketama i sada je na približno istih 30 posto potpore kao i socijaldemokrati Mattea Renzija.
No neposrednija opasnost u tom slijedu događaja ne zove se Cinque Stelle, nego Monte dei Paschi. Osnovana 1472. godine u Sieni, ta banka nije samo najstarija aktivna banka na svijetu, nego je i mjesto rođenja ideje modernog bankarstva.
Kad je 1624. nadvojvoda Medici odlučio jamčiti štedišama i ulagačima u toj banci svojim prihodima od pašnjaka u Maremmi, uspostavio je princip koji vrijedi i danas: država (do određenog iznosa) jamči za štedne uloge u bankama.
Nakon nedjeljnog referenduma politička klima u Italiji je takva da je moguće očekivati propast ranije planirane dokapitalizacije banke Monte dei Paschi s 5 milijardi eura privatnih ulagača (među kojima je najveći trebao biti katarski investicijski fond).
Propadne li taj plan, banka će vrlo vjerojatno trebati pomoć države, ono što se popularno naziva “bailout”, i to bi bio već treći takav slučaj s tom istom bankom u manje od 10 godina: pomoć talijanske države dobila je, naime, 2009. i 2013. Problem s novim bailoutom ovaj put bi bio kao nijedan ranije: 1. siječnja 2016. u EU na snagu je stupila nova direktiva koja kaže da ne može biti “bailouta” ako se prethodno ne dogodi “bail-in”, tj. spašavanje banaka otpisom potraživanja kreditora. Ta je direktiva usvojena kako bi se osiguralo da porezni obveznici ne budu prvi koji plaćaju račun.
Od izbijanja globalne krize, između 2008. i 2013., Europska komisija odobrila je državama članicama da pomognu posrnulim bankama s čak 592 milijarde eura. Neke države upale su u probleme s javnim financijama upravo zato što su spašavale banke.
Nova direktiva ispravlja tu nepravdu. Problem je sada u tome što bi Italija spašavanjem najstarije svjetske banke kršila pravila koja je EU tek počela primjenjivati i na kojima gradi svoju vjerodostojnost u izlasku iz krize.
Problem je i u tome što bi, primjenom principa “prvo bail-in, a tek potom bailout”, nastradali mirovinski fondovi, dakle obični talijanski umirovljenici, koji su kupovali obveznice banke Monte dei Paschi.
Još jedan problem je u tome što je Italija ionako prezadužena i što realno nema novca da spašava posrnule banke. MMF procjenjuje da se vrijednost nenaplativih zajmova banaka u Italiji kreće oko 360 milijardi eura.
Padne li najstarija banka na svijetu, bit će to loša vijest za čitav talijanski bankarski sektor, a onda i za čitavu eurozonu čiji novouspostavljeni mehanizmi pomoći nemaju kapacitet koji bi bio dovoljan za Italiju, puno veću i važniju članicu eurozone od, primjerice, Grčke. U situaciji kad jedna država članica (Velika Britanija) izlazi iz EU, mogući izlazak jedne osnivačice EU iz eurozone povećao bi egzistencijalnu krizu europskog projekta integracije.